Kozlić se prisjetio pravog Prkačina: Kako je “famosni general” nekad došao u Zenicu sav preplašen
KOZLIĆ ODGOVORIO PRKAČINU: Od uplašenog oficira do glasnog prijetitelja iz saborske fotelje
Izjave zastupnika Hrvatskog sabora Ante Prkačina posljednjih dana ponovo su uzburkale javnost u Bosni i Hercegovini. Čovjek koji danas, iz udobnosti saborske klupe, nastupa kao jedan od najglasnijih glasova tvrde desnice u Hrvatskoj, otvoreno je zaprijetio Bošnjacima, poručujući da bi u nekom budućem ratu “prošli mnogo gore nego do sada”. Takva retorika izazvala je oštre reakcije, ali i podsjećanja na prošlost koju Prkačin danas očigledno pokušava prepraviti.
Podsjetimo, ovo nije prvi put da Prkačin koristi uvredljiv i zapaljiv govor. Još 2022. godine, gostujući na Hrvatskoj radioteleviziji, Bošnjake je nazvao “polunarodom”, izjava koja je tada ocijenjena kao otvoreno rasistička i fašizoidna, ali bez ozbiljnih političkih posljedica po njega.
Na najnovije istupe reagovao je Spahija Kozlić, profesor Univerziteta u Zenici, koji je javno iznio lično iskustvo sa Prkačinom iz ratne 1992. godine. Kozlić se prisjetio dolaska Prkačina u komandu 1. zeničke brigade, opisujući ga kao čovjeka koji tada nije ličio ni izbliza na današnjeg “famonznog generala”.
Prema Kozlićevim riječima, Prkačin je u jesen 1992. godine djelovao snishodljivo i uplašeno, a njegov dolazak u Zenicu dogodio se svega nekoliko mjeseci nakon ubistva Blaža Kraljevića, komandanta HOS-a. Taj događaj, smatra Kozlić, ostavio je dubok trag i strah da bi i sam mogao završiti na sličan način.
Profesor iz Zenice ističe da je današnje Prkačinovo ponašanje potpuna suprotnost onome čemu je svjedočio. Umjesto suzdržanosti i odgovornosti, Prkačin sada, iz sigurne političke pozadine, koristi govor mržnje, prijetnje i otvorene uvrede, pritom ignorišući činjenice koje su utvrđene presudama međunarodnih sudova o ulozi Hrvatske, HV-a i HVO-a u ratu u BiH.
Kozlić zaključuje da su ovakvi nacionalistički ispadi prije svega politički populizam, čiji je cilj zadržavanje pozicije i pažnje javnosti, a ne istina, pomirenje ili odgovornost. Jer, kako poručuje između redova – najglasniji su često oni koji su nekada govorili najtiše.
