Kraj svijeta otkazan: Evo šta nas je zaista čekalo..

Smak koji nikad nije došao: Kako smo se 2012. plašili kraja svijeta, a dočekali običan dan..

Prije trinaest godina mnogi su legli u krevet sa strahom da se možda neće probuditi. Govorilo se o smaku svijeta, o posljednjem danu čovječanstva, o sudnjem času koji je navodno bio zapisan u kamenu prije hiljade godina. A onda je svanulo jutro 22. decembra 2012. – ljudi su išli na posao, djeca u školu, život je tekao dalje. Apokalipsa je, još jednom, ostala samo priča.

Korijen tog straha ležao je u pogrešnom tumačenju majanskog kalendara. Završetak jednog velikog vremenskog ciklusa, koji su Maje računale kroz takozvani “dugi broj”, mnogi su na Zapadu protumačili kao znak totalnog uništenja. U stvarnosti, za drevne Maje to nije značilo kraj svijeta, već kraj jednog razdoblja i početak novog – slično kao kada mi danas slavimo Novu godinu.

Naučnici i istoričari godinama su pokušavali smiriti javnost. Ukazivali su da u hiljadama sačuvanih majanskih zapisa gotovo da i nema pomena 2012. godine, a kamoli nekog proročanstva o propasti čovječanstva. Ipak, glas razuma teško se probijao kroz buku straha.

Veliku ulogu u širenju panike odigrao je i savremeni svijet – mediji, internet i Hollywood. Filmovi katastrofe, dramatični naslovi i teorije zavjere govorili su o tajnim planetima, smrtonosnim solarnim olujama, pomjeranju Zemljine ose. Sve je zvučalo strašno, iako su stručnjaci objašnjavali da nema nikakvih dokaza za takve tvrdnje.

Ono što se desilo 2012. nije ništa novo. Ljudi su se plašili kraja svijeta i ranije – zbog kometa, bolesti, vjerskih proročanstava, pa čak i zbog jedne kokoši koja je “nosila proročanska jaja”. Svaki put scenario je bio isti: strah, panika, pa tišina kada se ništa ne dogodi.

Opsesija smakom svijeta, kažu sociolozi, često jača u vremenima krize i neizvjesnosti. Kada stvarnost postane teška, ljudi traže objašnjenje, smisao, neku veću priču koja bi dala red haosu. Paradoksalno, čak i ideja katastrofe može donijeti lažni osjećaj sigurnosti – jer ako znamo “kada je kraj”, manje se bojimo nepoznatog.

A 2012. nas je još jednom naučila jednostavnu lekciju: kraj svijeta se najčešće ne desi onako kako ga ljudi zamišljaju.