Stvari koje bi Hrvate trebale više naljutiti od srpske djece koja plešu folklor..
Kada država više nema ni volje ni kapaciteta voditi politike koje olakšavaju život građanima, kada se institucije pretvore u birokratske olupine načete korupcijom i kroničnom neučinkovitošću, onda je vrlo jednostavno ponuditi narodu staru, isprobanu zamjenu: unutarnjeg neprijatelja. Nekoga na koga možeš uperiti prst, nekoga tko je kriv za sve – od vlastitog siromaštva do tuđeg neuspjeha.
Jer ako nemaš 700 eura za garsonijeru u Zagrebu ili Splitu, radiš dva posla, čekaš ultrazvuk abdomena mjesecima, a istovremeno gledaš kako ti roditelji preživljavaju na mirovinama koje vrijeđaju zdrav razum, onda je logično da ćeš tražiti krivca. Nešto konkretno.
Nekoga opipljivog. Kada se bijes skuplja, a ventil ne postoji, ljudi će uvijek posegnuti za onim što im se servira – a najlakše se servira drugi narod, manjina, stranac.
Zato huliganima iz Rijeke nije problem potrčati s palicama prema srpskim karatašima, ali im nije palo na pamet izići na ulicu zbog 127 tisuća hrvatske djece koja žive u riziku od siromaštva.
Zato su u Splitu maskirani ljudi prekinuli djecu iz Novog Sada dok plešu folklor, ali se nikada nisu organizirali kako bi prosvjedovali zbog činjenice da hrvatski umirovljenici žive ispod svake razine ljudskog dostojanstva.
Jer kada se socijalna i ekonomska frustracija kanalizira kroz nacionalizam, onda je bijes najjeftinije i najisplativije gorivo. Kritika prema elitama nestaje, odgovornost sustava se briše, a ljutnja se preusmjerava prema onima koji su najranjiviji: stranim radnicima, manjinama, susjedima.
Stvara se lažna slika zajedništva, iluzija da je “mi protiv njih” zapravo oblik patriotizma, iako je to tek emocionalna manipulacija koja služi održavanju postojećih struktura moći.
Kada kapitalizam zapadne u krizu, uvijek se brani istim oružjem – nacionalističkim zanosom i porukom da domovinu možeš voljeti samo ako nekoga mrziš. I zato danas svjedočimo društvu u kojem se festivali, koncerti i tribine zabranjuju bez treptaja, dok zemlja s jednim od najstarijih stanovništava u svijetu ubrzano klizi prema demografskom ponoru. Čak 20,6 posto stanovništva je između 60 i 74 godine, a mladi odlaze ili ostaju zarobljeni u dječjim sobama jer nemaju za najam stana, kamoli za život.
Dok se u Saboru Jasenovac pretvara u tobožnju “wellness oazu” i dok ulicama odjekuje ustaški pozdrav, mi se pravimo da sve to nema veze s činjenicom da nam se država urušava iznutra. Sve ide, samo čovjek ne smije misliti – jer misao vodi do pitanja, a pitanja do odgovornosti.
View this post on Instagram
Prava ljubav prema Hrvatskoj nema ništa zajedničko s mržnjom. Ona ne traži neprijatelja, već smisao, angažman i djelovanje za dobrobit svih nas. Nadati je se da ćemo to shvatiti prije nego što postane prekasno – i prije nego što se opet probudimo u zemlji koja je vlastitim strahovima zadavila vlastitu budućnost.
