ŠTA JE BONN ZNAO O BOSNI: Njemački ambasador upozorio Tuđmana – “Ako rušiš BiH, rušiš i Hrvatsku!”
NJEMAČKA OTVARA ARHIVE: KAKO JE BONN GLEDAO NA SARAJEVO, TUĐMANA I MILOŠEVIĆA
Nakon tri decenije tajnosti, dokumenti iz njemačkih arhiva bacaju novo svjetlo na dramatične godine raspada Jugoslavije. Njemački novinar i autor Michael Martens, koji je već zadobio pažnju regiona knjigom o Ivi Andriću, sada se posvetio analizi uloge Njemačke u balkanskim ratovima. Njegova istraživanja otkrivaju ne samo stavove tadašnjeg političkog vrha u Bonnu, već i mnoge dileme s kojima se zemlja suočavala u prelomnim trenucima historije.
Martens podsjeća da Njemačka nikada nije osporavala legitimitet vlasti u Sarajevu. Iako je postojala početna nada da bi bošnjački političar Adil Zulfikarpašić mogao posredovati sa srpskom stranom i izbjeći krvoproliće, ta iluzija se ubrzo raspršila. Uslijedila je jasna i otvorena podrška Aliji Izetbegoviću, dok za Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana nije bilo ni simpatije ni povjerenja. Posebno zanimljiv detalj je da su njemački diplomati u Beogradu tada pokazivali i ličnu naklonost prema Izetbegoviću, što dovoljno govori o odnosima u to doba.
Njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher već krajem 1991. godine otvoreno je tražio od Ujedinjenih nacija da hitno pošalju mirovne trupe u Bosnu i Hercegovinu. Bio je to znak da Bonn shvata opasnost po cijeli region, iako su saveznici u Parizu i Londonu tada još uvijek oklijevali. Njemačka je, prema Martensu, prva među zapadnim silama spoznala da se Jugoslavija ne može održati.
Odnos prema Tuđmanu bio je posebno kompleksan. Iako je u početku uživao određene simpatije, dokumenti pokazuju da je vrlo brzo izgubio povjerenje zbog politike prema Bosni i Hercegovini. Još 1991. njemački ambasador izvijestio je Bonn da je Tuđman otvoreno govorio o mogućnosti teritorijalnih ustupaka Srbiji – ali samo u slučaju da se BiH podijeli. Takve ideje su, po ocjeni njemačkih diplomata, bile opasne jer su otvarale pitanje i samih granica Hrvatske.
Ni Milošević nije prošao bolje. Genscher ga je susreo samo jednom, u julu 1991. u Beogradu, i odmah zaključio da srbijanski lider gaji ambiciju stvaranja “Velike Srbije”. Taj utisak bio je presudan: Milošević nikada nije bio primljen u Bonnu na visokom nivou, a nepovjerenje prema njemu ujedinilo je njemačku vladu i opoziciju.
Kako Martens objašnjava, Njemačka je u prvoj polovini 1991. još uvijek slijepo vjerovala u opstanak Jugoslavije i koordinirala stavove s Francuskom. No, nakon neuspjelih pregovora i krvavih sukoba, postalo je jasno da su republički lideri – a ne savezna vlada Ante Markovića – ključni igrači u rješavanju krize. Od tog trenutka, politika se naglo mijenja: Bonn više nije pokušavao spasiti zajedničku državu, već pronaći način da se raspad upravlja što mirnije.
Ovaj uvid u njemačke arhive i razgovori koje je Martens vodio s bivšim diplomatama pokazuju koliko je politika Bonna bila puna dilema, ali i koliko su rani zaključci o nemogućnosti zajedničkog života u Jugoslaviji utjecali na daljnji tok evropske i svjetske politike.
