Bjegunac traži novac od države: Apsurd koji plaćaju građani BiH

Komentar na vijest:

Kad bjegunac traži otpremninu: država između zakona i zdravog razuma..

Postoje vijesti koje građane ne iznenade, ali ih duboko uznemire. Ne zato što su neočekivane, nego zato što savršeno oslikavaju stanje sistema u kojem živimo. Tužba Zorana Galića protiv Bosne i Hercegovine, kojom traži oko 30.000 maraka otpremnine, upravo je takav slučaj – priča koja više govori o državi nego o jednom čovjeku.

Naime, Galić je osoba za kojom je raspisana tjeralica i koja je, prema navodima istrage, izbjegla hapšenje u akciji usmjerenoj na organizirani kriminal nakon što je unaprijed saznao za planirano privođenje. Danas se nalazi u Hrvatskoj, koja ga kao svog državljanina ne izručuje, dok pravosudni proces u Bosni i Hercegovini praktično stoji. Ipak, paralelno s tim, vodi pravnu bitku protiv države – tražeći novac koji mu, formalno gledano, može pripasti zbog načina na koji je razriješen dužnosti.

Tu dolazimo do ključnog problema: razlike između zakonitog i pravednog.

Institucije su, umjesto smjene, izabrale proceduralno razrješenje funkcije, čime je otvoren prostor za potraživanje otpremnine. Drugim riječima, sistem je postupio po pravilima, ali je rezultat paradoksalan — osoba osumnjičena za teška krivična djela može postati korisnik budžetskog novca. Ako sud presudi u njegovu korist, račun neće platiti oni koji su donosili odluke, nego građani.

Ovaj slučaj razotkriva jednu od najvećih slabosti bh. institucija: procedura često postaje važnija od svrhe zakona. Pravni okvir postoji, ali djeluje fragmentirano i bez šire odgovornosti. Sistem očigledno nema mehanizam koji bi spriječio da osoba pod ozbiljnim optužbama istovremeno koristi privilegije tog istog sistema.

Još ozbiljnije pitanje jeste kako je moguće da osumnjičeni unaprijed sazna za policijsku akciju i napusti državu. To ukazuje na potencijalne curenja informacija i političko-pravosudne veze o kojima stručnjaci godinama govore. Kada se takve sumnje spoje s činjenicom da istrage stagniraju, javnost dobija utisak da zakon nije jednak za sve — nego fleksibilan za one koji imaju veze ili pravni prostor za manevrisanje.

Naravno, postoji i druga strana argumenta. U pravnoj državi svako ima pravo na sudsku zaštitu, bez obzira na optužbe ili status. Ako zakon predviđa otpremninu, sud mora odlučivati prema propisima, a ne prema emocijama javnosti. Problem, međutim, nije u sudu nego u zakonodavnom i institucionalnom okviru koji dopušta ovakve apsurde.

Zato ova priča nije samo o Zoranu Galiću. Ona je ogledalo sistema u kojem odgovornost gotovo nikada nema ime i prezime. Kada institucije pogriješe, cijena se rasporedi na sve građane, dok pojedinačne greške ostaju bez posljedica.

Ako država izgubi spor, neće izgubiti samo novac — izgubit će još jedan dio povjerenja građana. A to je mnogo skuplje od 30 hiljada maraka.

Zaključak je jednostavan: pravna država ne podrazumijeva samo poštivanje procedure, nego i sposobnost da zakon služi pravdi. Sve dok ta dva pojma u Bosni i Hercegovini stoje na suprotnim stranama, slične priče neće biti izuzetak nego pravilo.

Izvori: Večernji list BiH