Čanak objašnjava kako Srbija plaća reket Rusiji..

Kad se previše toga zna, a ništa se ne smije reći..

Priča o smrti Radomira Kurtića ne zvuči kao obična vijest, nego kao podsjetnik da u ovom regionu neke teme nikada ne postanu do kraja javne. Kad Nenad Čanak kaže da je smrt „čudna i tajanstvena“ i da istinu nećemo saznati jer se arhivi neće otvoriti, to nije senzacionalizam, nego gorka konstatacija stanja u kojem živimo decenijama, prenosi Slobodna-Bosna.ba..

Činjenica da su iz kancelarija Jugoimport SDPR u Moskvi nestali dokumenti i hard diskovi dodatno hrani sumnju. Narodski rečeno – gdje ima dima, obično ima i vatre. A kad se tome doda tišina institucija i izostanak jasnih informacija, običnom čovjeku ostaje samo da slegne ramenima i kaže: „Ko će to ikad raspetljati?“

Čanak u svom stilu ide dalje i šire – od trgovine oružjem, preko odnosa Srbije i Rusije, pa do straha vlasti od Kremlja. Njegove riječi o tome da Srbija plaća „reket“ velikim silama zvuče grubo, ali pogađaju osjećaj koji mnogi imaju: da se odluke ne donose u interesu građana, nego da bi se neko drugi umirio ili zadovoljio. Kad se spomene Aleksandar Vučić i njegov odnos prema Rusiji, Čanak ne govori o simpatijama ili ideologiji, nego o čistom strahu i golom opstanku na vlasti.

Posebno je teška, ali važna tema Naftne industrije Srbije. Čankova tvrdnja da je NIS energetska omča oko vrata Srbije zvuči dramatično, ali se naslanja na osjećaj da su ključni resursi davno iskliznuli iz domaćih ruku. Za njega to nije ekonomsko, nego bezbjednosno i političko pitanje, a nacionalizaciju vidi kao čin patriotizma. Svidjelo se to nekome ili ne, to je stav koji otvara ozbiljnu raspravu.

Kad razgovor skrene na Bosnu i Hercegovinu, Dodika i stalnu krizu, poruka je jednako sumorna: isti obrasci, ista logika, samo nova imena. Po Čanku, rat, kriza i strah nisu greške sistema, nego njegov način rada – jer se na tome zarađuje i politički opstaje.

Na kraju, možda je najporaznija njegova ocjena da se Srbija nikada nije stvarno suočila sa svojom prošlošću. Bez tog suočavanja, kaže on, nema ni istinskih promjena – samo smjena lica. I zato cijela ova priča, od misteriozne smrti u Moskvi do studentskih protesta i regionalnih tenzija, djeluje kao jedno te isto poglavlje koje se stalno iznova piše, a nikad ne završava.

Narodski rečeno: dok se istina drži pod ključem, nagađanja će biti glasnija od činjenica, a običan svijet će i dalje živjeti između straha, šutnje i osjećaja da se važne stvari rješavaju daleko od njegovih očiju.