CENIĆ: Dodik klečao u Americi, priče o “političkom islamu” truju
Kad politika kleči, a građani čuče… Intervju Svetlane Cenić odjeknuo je jer je izgovorila ono što mnogi misle, ali rijetko ko kaže naglas.
U njenim riječima nema diplomatske šminke: tu je umor, ironija i gorčina zemlje u kojoj su političke predstave postale važnije od stvarnosti. Kad analitičarka kaže da smo „odavno čučnuli, pa čak i legli“, to nije samo dosjetka – to je dijagnoza društva koje se naviklo na snižena očekivanja.
Priča o Miloradu Dodiku i formalnim promjenama na vrhu Republike Srpske zvuči poznato. Imena se rotiraju, funkcije mijenjaju, ali odnos moći ostaje isti. Građani gledaju kako se politička scena pretvara u lutkarsko pozorište: konci su skriveni, ali pokreti previše predvidivi. U takvom ambijentu svaka „nova energija“ brzo se sudari s realnošću starog sistema.
Posebno odzvanja opaska o „vježbama klečanja u Americi“. Bez obzira na to kako je ko tumači, poruka je jasna: na Balkanu se snaga često mjeri retorikom, a ne rezultatima. Političari vole govoriti o suverenitetu, ponosu i principima, ali u praksi se odluke kroje prema interesu, pritisku i računici. A račun, kao i uvijek, stiže građanima.
Ni opozicija ne prolazi bez kritike. Cenić podsjeća na obrazac koji se uporno ponavlja – od žestokih kritičara do tihih partnera. Kad politika postane tržište lojalnosti, ideologija blijedi, a povjerenje se topi. Najveća šteta nije u jednom preletu ili jednoj trgovini, nego u kolektivnom osjećaju da se sve može kupiti.
Dio intervjua o Thompsonu otvara još jednu balkansku temu: zabrane kao reklama. Što više galame, to veća pažnja. Estrada i politika tu se opasno prepliću – fotografije, simboli i poruke služe za mobilizaciju emocija, dok stvarni problemi ostaju u drugom planu. Na kraju, svi dobiju malo publiciteta, osim građana koji dobiju još jednu podjelu.
Najozbiljnija je, ipak, priča o retorici „političkog islama“. Takve izjave hrane strahove, produbljuju rovove i vraćaju nas unazad. Bosna i Hercegovina ima dovoljno rana i bez novih etiketa. Društvu ne treba nova doza ideološkog otrova, nego razgovor o ekonomiji, sigurnosti, infrastrukturi i odlasku ljudi.
A tu dolazimo do suštine. Tramvajske tragedije, loši putevi, korupcija, uvoz hrane od milijardi – to su teme koje određuju svakodnevni život. Nije problem što se o njima govori nakon nesreće; problem je što se zaborave čim se kamere ugase. Ostavke bez promjene sistema liče na reset bez popravke.
Zaključak je neugodan, ali pošten: odgovornost nije samo na političarima. Društvo koje stalno bira isto, teško može očekivati drugačiji ishod. Promjena ne počinje velikim riječima, nego malim, upornim zahtjevima za rezultatima. Manje predstave, više računa. Manje klečanja i čučanja, više uspravljanja.
