‘Nisu htjeli bježati pa su dobili par šamara’ – Vučić o napadu na studente u Novom Sadu!
Incidenat u Novom Sadu, gdje su pristaše vlasti fizički nasrnule na studente i novinare, pokazuje duboku podjelu u društvu i način na koji se politička moć koristi da opravda nasilje.
Predsjednik Aleksandar Vučić opisao je napad kao „nekoliko šamara“ i optužio demonstrante da su počeli sukob. Njegov ton, koji balansira između opravdavanja nasilja i moraliziranja, otkriva jednu od klasičnih strategija političkog rukovodstva – relativiziranje vlastitog postupanja i stigmatizacija neistomišljenika.
Za običnog građanina ovo znači da se javni prostor i pravo na protest sve više svode pod kontrolu političkog centra moći. Kada predsjednik države tvrdi da su samo određeni skupovi „legitimni“, a drugi „kriminalni“, šalje jasnu poruku: vaša prava na slobodno izražavanje i okupljanje zavise od političke podobnosti. Takva retorika nije samo apstraktna – ona utiče na svakodnevni život, jer ljudima šalje implicitnu poruku da protivljenje vlasti može biti opasno po ličnu sigurnost.
Šire gledano, ovo nije izolirani incident. Slični sukobi se ponavljaju u društvima gdje vlast koristi simboličke institucije – u ovom slučaju Srpsko narodno pozorište i Matica srpska – kao sredstvo legitimizacije. Time se stvara lažna slika reda i pravde, dok se istovremeno nasilje relativizira i minimalizira. Iako Vučić kaže da mu je žao kada „nekome opale šamara“, ton njegove izjave jasno stavlja do znanja da nasilje nije ozbiljno kažnjivo ako se koristi protiv onih koji „ne bježe“ ili „prkose“.
Blagi element satire je neizbježan: zvuči gotovo komično kada predsjednik države opisuje fizičke udarce kao „par šamara“ i poziva na smirenost, dok istovremeno demonizira mlade ljude koji protestuju. Za građane, ovo je znak koliko politički diskurs može biti odvojen od stvarne brutalnosti na terenu, dok istovremeno stvara osjećaj nelagode i nesigurnosti za svakodnevni život.
Zaključno, incident u Novom Sadu nije samo priča o jednom sukobu – to je ogledalo društvenih tenzija, polarizacije i načina na koji se autoritet opravdava u ime „redova i vrijednosti“. Za obične ljude, ovo znači da pravo na protest i slobodu izražavanja više nije samo zakonsko pitanje, već i pitanje lične sigurnosti i političke pripadnosti.
