ČOVIĆ PUCA IZ PRAZNE: Šta je stvarni vojni osnov ideje trećeg entiteta?
Pozivi Dragana Čovića na „tri entiteta“ u Bosni i Hercegovini, predstavljeni kao navodni povratak simetrije u ustavni poredak, otvaraju ključno pitanje: na čemu bi takav zahtjev uopće počivao?
Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba
Ako je, prema historijskim i obavještajnim podacima, vojna moć 1995. bila temelj političke arhitekture Dejtonskog sporazuma, onda je legitimno analizirati postoji li danas bilo kakav realni vojni, demografski ili politički kapacitet koji bi opravdao transformaciju postojećeg ustavnog poretka.
Upravo je na to indirektno ukazao i bivši šef hrvatske diplomatije Miro Kovač, kada je podsjetio da su Srbi u Dayton došli sa „puno jačom vojnom pozicijom“. Slično je u više navrata ponovio i visoki predstavnik Christian Schmidt – da je Dejton rezultat transformacije ratne moći u političku strukturu.
Drugim riječima, Ustav BiH nije filozofski konstrukat, već institucionalizacija odnosa snaga koji su postojali na terenu 1995.
Tu logiku potvrđuju i analize CIA-e. Prema američkim procjenama, HVO je do kraja rata raspolagao sa svega 20–25 hiljada stvarno raspoloživih vojnika. Istovremeno, ARBiH je imala daleko snažnije formacije, uključujući samo u 1. korpusu više trupa nego što je HVO mogao izvesti ukupno.
CIA je bilježila i strukturne slabosti HVO-a – od logistike do komandovanja – te njihovu zavisnost od Hrvatske vojske u većim operacijama.
Danas su demografske pretpostavke za bilo kakvu sličnu političko-vojnu simetriju još nepovoljnije za hrvatsku stranu. Broj Hrvata u BiH pao je sa 760.000 (1991) na između 250.000 i 350.000 prema procjenama zvaničnika iz Hrvatske. Populacija je pritom izrazito starija od one iz 1990-ih.
Logično je zaključiti da bi eventualni kapacitet mobilizacije bio višestruko manji nego 1995. – kada je ionako bio nedovoljan da osigura entitet.
U tom svjetlu, inicijativa o trećem entitetu ne oslanja se na dejtonski princip realne ravnoteže, niti na postojeće odnose moći in potentia. Ona počiva na političkoj želji jedne strane, a ne na stvarnim parametrima koje međunarodna zajednica – uključujući aktuelnu američku administraciju – smatra osnovom stabilnosti.
S obzirom na to da Washington podržava samo rješenja prihvatljiva svim konstitutivnim narodima, treći entitet ostaje projekat bez potrebnog unutrašnjeg konsenzusa i bez realnog uporišta u dejtonskom modelu.
Bosanskohercegovački ustav, koliko god neliberalan bio, opstao je zato što reflektira logiku real-politike. Mijenjati ga bez postojanja stvarne ravnoteže moći značilo bi otvarati prostor novim krizama, a ne njihovom rješavanju.
Izvori: Odgovor.ba
