Politika i vjera opet u sudaru: Cvijanović spašava crkvu od Cerića – Srbi presretni što imaju ovakvog spasioca
Cvijanović spašava crkvu, Srbi presretni, društvene mreže gore od komentara..Analiza javnih reakcija i izjava – šta se zaista dešava i kako narod vidi galamu..Komentira: Jugoslav.B
U javnim nastupima Željke Cvijanović često se stiče utisak da je preuzela ulogu dežurnog stražara nad svim što nosi prefiks „srpsko“. Svaka izjava, svaka rečenica, svaka tema – od istorije do vjere – dobije alarmni tretman. Posljednja polemika oko izjave Mustafe ef. Cerića to ponovo potvrđuje. Umjesto da se rasprava spusti na razinu argumenata, ona se diže na nivo dramatičnih upozorenja i teških formulacija.
Nema dileme da Srpska pravoslavna crkva zaslužuje puno poštovanje. Ona je duboko ukorijenjena u identitet pravoslavnih Srba i njena uloga u duhovnom životu vjernika ne smije biti predmet političkog nadvikivanja. Upravo zato mnogima zasmeta kada se u ime te iste crkve govori tonom koji više podsjeća na politički miting nego na dostojanstvenu odbranu vjerskih osjećaja.
Satira se ovdje nameće sama od sebe. Kada Cvijanović reaguje, ispada da bez njenog tvita ili izjave ni crkva, ni vjernici, ni identitet ne bi preživjeli narednih 24 sata. Kao da SPC stoji i čeka da neko iz politike udari pečat „odbranjeno“. U toj potrebi da se pokaže kao jedina brana, često se izgubi mjera – a s njom i poštovanje prema drugima.
Cerićeva poruka Fotiju: Bosanska crkva kao poziv na mir, a ne na razdor
Problem nije u tome što ona brani srpske interese, već kako to čini. Kritičari već dugo ukazuju da njen stil komunikacije često uključuje omalovažavanje, podizanje tenzija i predstavljanje svake drugačije misli kao napada. Takav pristup ne jača zajednicu, nego je zatvara u krug stalne ugroženosti, gdje je svako pitanje – prijetnja, a svaka riječ – udar.
Ironija je u tome što Srpska pravoslavna crkva, sa svojom dugom tradicijom i autoritetom, ne traži glasnog političkog zaštitnika. Njena snaga nije u povišenim tonovima, nego u tišini, obredu i vjeri ljudi. Kad se ona brani galamom, više liči na politički alat nego na svetinju.
Poštovanje prema pravoslavcima i SPC najbolje se pokazuje smirenošću, a ne stalnim proglašavanjem opasnosti. Satira ove situacije leži u činjenici da se vjera, koja bi trebala spajati i smirivati, pretvara u povod za nove podjele. A crkva, kojoj ne treba politički tutor, ostaje dostojanstvena – uprkos onima koji je brane preglasno.
