DODIK NA APARATIMA: Kako SIPA i strelište „Ris“ prkose političkoj fikciji RS

Republika Srpska, zemlja u kojoj zakoni imaju rok trajanja kraći od mlijeka iz samoposluge, svakodnevno nas uveseljava prizorima političke improvizacije, institucionalne gimnastike i realnosti koja se, očito, nalazi u nekoj paralelnoj dimenziji.

Tako je i sa velikim zakonskim spektaklom kojim je predsjednik RS Milorad Dodik svečano zabranio rad institucijama BiH na teritoriji RS – barem na papiru. Jer, na terenu, situacija izgleda.. pa, gotovo kao da niko nije pročitao te zakone.

Dok su kamere hvatale Dodikov osmijeh i pero koje potpisuje zakonski obračun sa SIPA-om, Sudom BiH, Tužilaštvom BiH i ostalim „nepoželjnim“ organima, na terenu se odvijala drugačija predstava. SIPA – ta zloglasna, a ipak nezaobilazna agencija – i dalje hapsi, postupa po nalogu Tužilaštva BiH i sasvim mirno djeluje po odlukama Suda i Ustavnog suda BiH. Ukratko, ponašaju se kao da nisu pročitali dnevnik RTRS-a.

U novom nastavku ove tragikomedije, reporteri Srpskainfo su zahvaljujući dojavi građana (jer kad već zakon ne važi, barem narod još nešto prati), došli do strelišta „Ris“ u šumi kod Riječana, nadomak Laktaša. Mjesto toliko zabačeno da ni Google Maps nije htio da sarađuje – ili je i navigacija ušla u štrajk podrške Dodikovim zakonima.

Na licu mjesta: službenici SIPA-e opušteno pucaju bojevim mecima, pored njih stoji vozilo Hitne pomoći (za svaki slučaj), a atmosfera je više piknik nego paradržavni skandal. Nema MUP-a RS, ali ima kontejner sa policijskom oznakom – valjda da niko ne pomisli da se puca bez patriotske podrške.

Tu priča postaje još zabavnija. Strelište, ispostavlja se, formalno pripada Savezu praktičnog streljaštva RS, čiji je predsjednik niko drugi nego ministar za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje RS – Željko Budimir. Jer ko bi bolje znao o sigurnom rukovanju oružjem nego neko zadužen za obrazovanje budućih generacija?

Ministar Budimir u početku je – dosljedno partijskim standardima – negirao sve: „Nema SIPA-e tamo!“ Međutim, kada su mu reporteri javili da su upravo tamo, da im u ušima odzvanjaju rafali i da im je čak neko od SIPA-ovaca mahnuo dok su punili okvir, ministar je lagano ubacio u rikverc i priznao da „nije obaviješten“. Naravno, nije on vlasnik strelišta – to je Savez, ali on jeste predsjednik Saveza. Logično, zar ne?

Na pitanje da li bi dozvolio SIPA-i da vježba, ministar je pokazao zavidan nivo političkog jogurt-fleksibiliteta i odgovorio rezolutno: „Ne bih.“ I tu dolazimo do srži problema – SIPA nije pitala.

Ovdje se otvara čitav filozofski horizont: ako SIPA puca, a zakon kaže da ne smije postojati, ko je u pravu – realnost ili papir? Ili možda, u maniru domaće političke prakse, sve zavisi od toga ko trenutno drži mikrofon?

Jer šta zna zakon o praksi? U zemlji gdje je politička deklaracija jača od ustava, a press konferencija zamjena za sudski nalog, zakon je tu više radi folklora, dekoracije ili da se ima šta objaviti na društvenim mrežama. U međuvremenu, dok se u skupštinskim salama vodi rat protiv “neprijateljskih institucija”, SIPA mirno vježba gađanje. Neko mora biti spreman da interveniše kad politika zabrlja – a to je, izgleda, već godinama SIPA-in posao.

Zakljucak: država na papiru jedno, realnost drugo, a rafali na strelištu treće. Dobrodošli u RS, gdje se zakoni donose za naslovnice, a život se odvija bez konsultacija sa Skupštinom.

Ovaj članak je satirični prikaz političke stvarnosti i koristi humor i ironiju u svrhu društvene kritike. Izvor: Slobodna-Bosna..