GOSPOĐA RATNI ZLOČINAC: Danas živi u Beogradu i ni za čim ne žali

Prva žena koju je međunarodni sud osudio za zločine protiv čovječnosti

Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jedna od najkontroverznijih figura rata u Bosni i Hercegovini živi tiho i bezbrižno u predgrađu Beograda. Biljana Plavšić, nekada potpredsjednica i predsjednica Republike Srpske, u Haagu je priznala dio optužbi za zločine protiv čovječnosti, odslužila kaznu i vratila se u javni život gotovo bez ikakvih posljedica, piše N1..

Upravo ta raskorak između presuđenog zločina i društvene rehabilitacije stoji u centru knjige „Madam ratni zločinac“ Olivere Simić, koja kroz stotinu intervjua pokazuje kako Plavšić vidi sebe, svoj ratni angažman i period nakon zatvora.

Četrnaestog decembra navršava se 30 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma – dokumenta koji je trebao biti privremeno političko rješenje, ali i danas određuje funkcionisanje Bosne i Hercegovine. Iako je rat zaustavljen, postdejtonsko razdoblje obilježila je potraga za odgovornima za ratne zločine i genocid. Jedna od osoba koja je obilježila taj period svakako je Biljana Plavšić – prva žena osuđena pred međunarodnim sudom za zločine protiv čovječnosti.

Danas ima 95 godina i živi u beogradskom naselju, prima državnu penziju i u dijelu političke i društvene scene doživljava se kao nacionalna heroina. Paradoksalno, osoba osuđena za progon nesrpskog stanovništva i dalje uživa status poštovane figure, dok istovremeno negira odgovornost za djela zbog kojih je presuđena.

Upravo taj paradoks temelj je knjige advokatice i istraživačice Olivere Simić „Madam ratna zločinka: Biljana Plavšić, srpska čelična lady“. Simić, rođena u Banjaluci, već dvije decenije živi u Australiji i istražuje zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Iako nikada ranije nije intervjuisala osobe osuđene za ratne zločine, 2017. godine odlučila je pokušati stupiti u kontakt s Plavšić. Put do nje vodio je preko tetke, dugogodišnje prijateljice osuđene političarke.

Nakon nekoliko telefonskih razgovora, Plavšić je pozvala autoricu da dođe u Beograd, uvjerena da može ispričati „svoju stranu priče“. Ono što je počelo kao planirani kratki razgovor pretvorilo se u višegodišnje istraživanje s više od stotinu intervjua.

Kroz knjigu Simić prikazuje Plavšićkin pogled na optužnicu, suđenje, izdržavanje kazne i život nakon puštanja iz zatvora. Jedna od centralnih tema je način na koji se međunarodni sud odnosi prema rehabilitaciji osuđenih pojedinaca.

Simić:
„Sud ne zahtijeva od počinilaca da se pokaju za svoja djela. Za rehabilitaciju je dovoljno dobro ponašanje u zatvoru.“

Plavšić je pred Tribunalom bila optužena za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, ali je na kraju, nakon sporazuma s tužilaštvom, osuđena samo za progon nesrpskog stanovništva. Priznala je krivicu kako bi izbjegla suđenje za genocid i dugotrajan proces.

Simić o priznanju:
„Rekla je da ne želi prolaziti kroz cijeli pravni proces. Bila je već u godinama i željela je da se sve što prije završi.“

Plavšić je dobila 11 godina zatvora, a puštena je nakon devet, 2009. godine. Iako je pred sudom priznala odgovornost, nakon povratka u Srbiju počela je negirati i minimizirati svoju ulogu u ratu. Govorila je da nije donosila vojne odluke, da se bavila humanitarnim pitanjima i da je „samo Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Momčilo Krajišnik“ odlučivao o vojnim operacijama.

Simić naglašava da Plavšić ne poriče da se u Srebrenici dogodio zločin, ali odbija koristiti termin genocid, i dalje se držeći retorike koja dominira među dijelom srbijanskih političkih elita.

Posebno problematično je njeno viđenje etničkog čišćenja.

Biljana Plavšić:
„Etničko čišćenje je prirodni proces u ratu.“

Plavšić tvrdi da je i sama iskusila etničko čišćenje kada je napustila Sarajevo, a Simić napominje da Plavšićeva često izvrće narativ, fokusirajući se isključivo na stradanje Srba, dok zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima umanjuje ili ignoriše. Podsjeća i da je Plavšić ranije iznosila ideje o „genetskoj superiornosti“ srpskog naroda, što je retorika koja podsjeća na ekstremne ideologije iz 20. stoljeća.

Još jedna dimenzija njenog samopercepcijskog narativa odnosi se na lično shvatanje žrtve.

Simić:
„Ona sebe vidi kao žrtvu koja se žrtvovala za srpsku naciju. Kaže da je prihvatanjem kazne skinula kolektivnu krivicu sa srpskog naroda.“

Prema Simić, najveća trauma za Plavšić nije rat, već činjenica da je morala u zatvor. Nakon povratka u Srbiju negirala je skoro sve što je prethodno priznala. Više puta je rekla da bi sve ponovila kada bi to bilo potrebno „radi zaštite srpskog naroda“.

Simić:
„Žena koja je pred međunarodnim sudom optužena za ratne zločine sada udobno živi kod kuće i negira bilo kakvu odgovornost.“

Fenomen društvene rehabilitacije ratnih zločinaca tema je posebno poglavlje knjige. Simić podsjeća da Plavšić nije izuzetak: mnogi osuđeni pojedinci vratili su se u Srbiju ili Republiku Srpsku, gdje ih dio društva slavi, a neki se ponovo uključuju u politički život.

U Srbiji se i dalje pojavljuju murali sa likom Ratka Mladića, a mladi imaju fragmentarno ili iskrivljeno znanje o ratnim zločinima. Politička retorika i obrazovni sistem oblikuju javno pamćenje tako da se presude suda u Haagu često ignorišu ili prikazuju kao nepravedne.

Simić:
„Više od polovine mladih u Srbiji ne zna ni ko je Radovan Karadžić. Mladi ne poznaju ratne zločince kao zločince, već kao heroje.“

Knjiga Olivere Simić stoga ne govori samo o Biljani Plavšić. Ona otkriva mnogo širi obrazac odnosa prema ratnoj prošlosti – jaz između sudskih presuda i javnog narativa, između historijskih činjenica i političkih interpretacija. U tom jazu nastaje prostor u kojem se presuđeni ratni zločinci ponovo predstavljaju kao zaštitnici nacije.

Priča Biljane Plavšić tako postaje upozorenje: kako se sjećanje može izbrisati, preoblikovati ili instrumentalizirati, posebno u regiji gdje je prošlost i dalje predmet političke borbe, a priznanje zločina često nosi veću društvenu cijenu nego njegovo negiranje.

Izvor: SB/N1