JEZIVO BOGAĆENJE PREKO LEĐA NARODA: Odakle ti, sinko, 42 miliona? – Pitanje koje svi znamo, a niko ne smije postaviti.

Ako ste mislili da je Jahorina planina, prevarili ste se – to je zlatni rudnik s pogledom na narod koji još čeka platu.
U glavnim ulogama: Vlada RS, misteriozni biznismen Rufi, i 42 miliona maraka koje su – gle čuda – nestale brže od snijega u martu.

Ministar Minić objašnjava:

“Prodali smo zemljište na Jahorini za 42 miliona maraka. Kupac još nije ušao u posjed i obratio se Vladi. Mi imamo odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zabrani raspolaganja državnom imovinom i sudske mjere koje su dovele do toga da Šume RS nisu mogle iskrčiti to zemljište, što im je bila obaveza, i nismo ispoštovali Ugovor.”

Zvuči komplikovano? Nije. Prevedeno s političkog na narodni: “Prodali smo ono što nismo smjeli, pa sad glumimo iznenađenje.”

A on još dodaje da, ako se ugovor raskine, može se “samo vratiti glavnica”. Dakle, 42 miliona nazad – bez kamata, bez griže savjesti, bez odgovornosti. Milina.

Rufi šuti, a svi pričaju.
Kažu, čovjek iz Teslića, vlasnik “Drvo-exporta”, samo želi da mu vrate pare. Uložiš 42 miliona, ne dobiješ ni par kvadrata snijega, i još moraš čekati da ti birokratski Djed Mraz donese povrat novca.

Ako ništa, bar će imati šta da priča unucima: “Djed je nekad skoro imao zemlju na Jahorini.”

Svetlana Cenić, kao i obično, ne okoliša:

“Imaju probleme jer se građanin Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, nagodio s Amerikancima da će za skidanje sankcija, između ostalog, poštovati i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a jedna od njih je i ona o zabrani raspolaganja državnom imovinom.”

Pa eto, dok običan čovjek čeka vizu za Njemačku, neki čekaju skidanje sankcija iz Amerike. Različiti prioriteti, ista zemlja.

Cenić nastavlja ono što svi mislimo, ali niko ne smije reći naglas:

“Odakle ti sinko 42 miliona? Reci mi šta si to radio, kojom si se to djelatnošću bavio, pa da se svi okrenemo tome?”

Pitanje stoljeća. Kad bi Rufi odgovorio iskreno, pola RS-a bi momentalno prešlo u njegovu “djelatnost”.

A onda stiže klasik – prebacivanje odgovornosti.

“Najbolje da pitate bivšeg predsjednika Vlade Viškovića. On je vodio tu prodaju tako da on vjerovatno ima sve informacije ko su kupci, ko je posrednik, kako je tekla ta transakcija. Ja zaista ne znam.”

Naravno da ne zna. U zemlji gdje svi sve znaju o svemu – kad treba odgovarati, niko ništa ne zna. Amnezija kao državni resurs.

Na kraju, ostaje pitanje:
Ko se to tačno bogati, a ko plaća ceh?
Jer dok neki “ne znaju” kako su milioni promijenili vlasnika, narod itekako zna kako mu se svaki dan tanji novčanik.

Izvori: BN televizija, Klix.ba, Slobodna Bosna