MOSKVA NA STRANI DODIKA: Lavrov optužio Zapad za politički progon Srba!
Nakon sastanka s Miloradom Dodikom, Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, poslao je niz poruka koje odražavaju jasnu političku agendu Moskve na Balkanu. Njegove izjave nisu bile neutralna diplomatska razmjena, već otvoreno svrstavanje uz jednog političkog lidera i otvorena konfrontacija sa Zapadom.
Lavrov je podsjetio na simbole prošlosti: „Razgovarali smo o međunarodnim pitanjima, prije svega u vezi sa stanjem u BiH, a posebno imajući u vidu da se danas u Republici Srpskoj obilježava 30 godina od NATO bombardovanja i da će u decembru biti tri decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.“ Ovim se namjerno priziva historijski narativ u kojem je Zapad agresor, a Rusija zaštitnik, čime se emocionalno gradi okvir za daljnju poruku.
Najveću težinu imala je ocjena da „to što se danas dešava u BiH predstavlja najdublju političku krizu u posljednjih 30 godina i može da destabilizuje cijeli balkanski region“. Ova rečenica nije samo dijagnoza stanja, već i političko upozorenje – Rusija proglašava krizu i time daje sebi ulogu arbitra i zaštitnika.
Posebno problematičan je Lavrovov stav da „Zapadne sile grubo potkopavaju ta ovlaštenja i ne kriju svoje destruktivne namjere – da Srbima oduzmu garantovana prava i dobiju poslušnu vlast, sudstvo i druge institucije“. Ovdje se koristi oštra, gotovo propagandna retorika koja Zapad prikazuje kao neprijatelja Srba, a sebe kao jedinog garanta ravnopravnosti. Time se dodatno produbljuje politički jaz unutar BiH i šalje poruka da su pregovori i kompromisi s međunarodnim faktorima besmisleni.
Najdirektnija poruka bila je lična odbrana Dodika: „Najoštrije osuđujemo pokušaje da se s vlasti uklone srpski lideri koji su nepoželjni Zapadu kroz isfabrikovane krivične procese.“ Ovim Lavrov ne samo da se miješa u unutrašnje političke procese BiH, već delegitimizira institucije koje vode istrage protiv Dodika. Poruka je jasna – svaka pravna procedura protiv Dodika tretira se kao politički napad, a time se blokira mogućnost bilo kakve institucionalne odgovornosti.
Na kraju, najava da će se BiH 31. oktobra naći na dnevnom redu Vijeća sigurnosti UN-a („naši partneri će morati da odgovore na brojna neugodna pitanja“) predstavlja svojevrsnu prijetnju i pokazuje da Moskva pitanje BiH koristi kao alat u širem obračunu sa Zapadom.
Zaključak: Lavrovove izjave nisu samo stavovi jednog ministra, već strateški politički potez. Njegov ton je bio oštar, konfrontacijski i populistički, s namjerom da učvrsti Dodika kao ruskog saveznika i oslabi legitimitet zapadnih institucija u BiH. Posljedica ovakve retorike može biti dodatno zaoštravanje podjela i jačanje osjećaja nesigurnosti u zemlji.
Ključno pitanje za čitaoce je: da li ovakve poruke pomažu miru i stabilnosti u BiH – ili je njihova svrha upravo suprotna, da se kriza produbljuje kako bi se politički profitiralo?
