Milanović bez dlake na jeziku: „NATO se arogantno širi, a kada je Zelenski htio pregovarati s Rusijom, spriječili su ga ‘agenti haosa’“
Izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, u kojoj NATO opisuje kao “termonuklearni savez koji se arogantno širi”, a zapadne diplomate kao aktere koji su “spriječili” potencijalne pregovore ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog s Rusijom, otvara više slojeva političkog i geopolitičkog tumačenja.
Riječ je o ocjenama koje se uklapaju u Milanovićevu dugotrajniju kritiku zapadnog pristupa ratu u Ukrajini, ali i šire – odnosa prema Rusiji i globalnim sigurnosnim arhitekturama.
U središtu njegovog argumenta nalazi se tvrdnja da moćne države unutar NATO-a preuzimaju dominantnu ulogu u definiranju pravila, ponekad zanemarujući interese manjih država ili neposredno pogođenih naroda.
Milanovićeve teze odražavaju skepticizam prema konceptu širenja NATO-a, koji, iako službeno temeljen na načelu dobrovoljnog pristupanja, Rusija već desetljećima tumači kao strategiju ugrožavanja vlastitog sigurnosnog prostora. U tom okviru Milanović ukazuje na rizik eskalacije, posebno kada se retorika globalnih aktera usredotočuje na “odlučnost”, a manje na diplomaciju.
Drugi dio njegove izjave odnosi se na navodne pokušaje zaustavljanja ranijih pregovora između Ukrajine i Rusije. Iako se u međunarodnoj zajednici vode rasprave o tome koliko su realni ti navodi i ko je stvarno utjecao na prekid ranih mirovnih inicijativa, činjenica je da su pregovori u više navrata propadali zbog neslaganja oko teritorija, sigurnosnih garancija i dugoročnog političkog okvira.
Milanovićeva kritika usmjerena je ka zapadnim čelnicima koji, prema njegovom viđenju, šalju poruke koje mogu dovesti do produženja rata, a time i daljnjih gubitaka.
S druge strane, države koje podržavaju Ukrajinu ističu da je neprihvatljivo nametati joj rješenja koja bi formalizirala ruske teritorijalne dobitke. One tvrde da bi pritisak na Kijev da prihvati mirovni plan koji ne osigurava suverenitet i sigurnost mogao dugoročno destabilizirati Evropu. Zato postoji široko neslaganje oko toga šta predstavlja “realan” mir i ko bi trebao određivati njegove parametre.
Milanovićeve izjave, ma kako kontroverzne bile, ukazuju na duboku podijeljenost u međunarodnom pristupu ukrajinskom pitanju. One otvaraju prostor za raspravu o granicama diplomatskog pritiska, ulozi NATO-a i stvarnim kapacitetima malih država da utiču na globalne odluke. U konačnici, postavlja se pitanje koliko je međunarodna zajednica spremna prihvatiti mir koji podrazumijeva kompromis – i koliko je Ukrajina sama spremna na takvu vrstu rješenja.
Izvori: HINA
