NEVIĐENO U POLITICI: Vučić se javno pohvalio krivičnim djelom!

U političkom teatru Srbije, gdje je svakodnevno moguće očekivati neočekivano, predsjednik Aleksandar Vučić nadmašio je i sopstvene standarde – javno je, pred milionskim auditorijumom, ispričao anegdotu kojom je faktički priznao počinjenje krivičnog djela. I ne, nije riječ o lapsusu ili pogrešnoj interpretaciji – predsjednik je sam, svjesno i bez imalo zadrške, ispričao kako je zaposlio osobu u državnoj firmi „preko veze“, za platu od čak 5.000 evra, samo zato što ga je ovaj „molio“, a zatim se razočarao jer mu isti taj čovjek nije uzvratio lojalnošću i pojavio se na protestima.

“Ja sam ti našao posao, a ti protestuješ protiv mene”, poručio je Vučić u televizijskom obraćanju koje je izazvalo talas reakcija u javnosti – od šoka i bijesa do komentara da je ovim predsjednik zapravo „sam sebe potkazao“.

Dok bi u svakoj pravno uređenoj državi ovakav iskaz momentalno pokrenuo reakciju tužilaštva, u Srbiji je sve, kako kažu analitičari, postalo normalizovano – pa čak i javna priznanja o stranačkom zapošljavanju, trgovini uticajem i zloupotrebi službenog položaja.

„Predsjednik se ponaša kao da mu je Srbija privatna firma“
Dragana Rakić iz Demokratske stranke jasno kaže: „To što svi znamo da se poslovi dijele po partijskoj liniji, što se budžet koristi kao partijska kasa, i što se lojalnost kupuje funkcijama – ne znači da je to normalno! Vučić zna da je ono što je rekao krivično djelo, zna da je to korupcija, ali ga nije briga. To je ili znak potpune moći ili potpune panike.“

Ona smatra da je javno priznanje zapravo pokušaj očajnog lidera da vrati kontrolu nad partijskim aparatčicima koji mu sve više okreću leđa. „Moliti za milost one koje je sam stvorio – to je jasan znak pada. A poslije pada dolazi pravda“, poručuje Rakić.

„Vučić nacrtao prirodu svog režima“
Zoran Stojiljković, profesor Fakulteta političkih nauka i bivši član Agencije za borbu protiv korupcije, vidi u Vučićevoj izjavi ogoljenu prirodu režima: sistem u kojem se moć gradi kroz klijentelizam i poslušnost, a ne kroz sposobnost i zakon.

„Režim funkcioniše kao lanac uslovljavanja: ja tebi posao, ti meni vjernost. To nije država, to je feudalizam 21. vijeka. A kada neko takav prizna korupciju pred kamerama – to više nije ni bahatost, to je opijenost osjećajem da mu niko ništa ne može.“

Slijepčević: “Ovo više nije država”
Dušan Slijepčević iz Saveta za borbu protiv korupcije podsjeća da Vučićeva izjava dolazi iz konteksta države u kojoj je „prošlo i rušenje Savamale, pa može i ovo“.

„Vučić se ponaša kao da je Srbija njegova prćija. Radi šta hoće, zapošljava koga hoće, komanduje policijom, prosvetom, kulturom. Mi više nemamo institucije – ovo više nije država. Ovo je prostor u kome vlada volja jednog čovjeka“, kategoričan je Slijepčević.

Radonjić: “Finalna faza raspada tiranije”
Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Ognjen Radonjić daje najdirektniju dijagnozu: „Ovo je finalna faza raspada tiranije. Sistem smrdi iznutra, a represivni aparat ga još održava na životu. Vučić je okružen ljudima iz kriminalnih krugova koji su zauzeli pravosuđe, policiju, tužilaštvo. Ali pad je počeo i više nema povratka.“

Gdje je tužilaštvo? Gdje su zakoni?
Najvažnije pitanje u cijeloj priči nije samo moralno, nego i pravno: kako je moguće da predsjednik države javno govori o tome da je mimo procedure i zakona zaposlio nekoga u državnu firmu – a da nema nikakvih posljedica?

Po važećim zakonima Srbije, svaka radnja koja podrazumijeva zloupotrebu službenog položaja, stranačko zapošljavanje i uslovljavanje lojalnošću za ličnu korist, jeste krivično djelo. Tužilaštvo, Agencija za sprečavanje korupcije i sve ostale institucije morale bi odmah da reaguju. Umjesto toga – tišina.

Dok se u demokratskim državama za jednu rečenicu daje ostavka, u Srbiji se predsjednik hvali kršenjem zakona i još očekuje zahvalnost. Ali upravo ta izjava, izrečena u trenutku kada mu se podrška topi, mogla bi da postane istorijska prekretnica. Jer kada predsjednik javno prizna krivično djelo – a država ne reaguje – jasno je da se institucije više ne boje građana, nego samo jednog čovjeka.

I baš zato, kako kažu sagovornici, kraj ovog režima ne samo da dolazi – nego je već počeo.