Odgojen na lažima: Mladi Srbin otkrio kako su ga učili da negira genocid u Srebrenici

“Rastao sam s lažima o Srebrenici”: Potresno svjedočenje Marka Milosavljevića o sistematskom poricanju genocida

U emotivnom i hrabrom gostovanju na televiziji N1, Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava Srbije otvoreno je govorio o sistematskom poricanju genocida u Srebrenici u srbijanskom društvu i obrazovnom sistemu. Njegove riječi odjekuju kao vapaj razuma i istine u vremenu kada se zvanične institucije sve više udaljavaju od činjenica.

„U osnovnoj i srednjoj školi, gotovo ništa nisam učio o genocidu u Srebrenici. Sve informacije koje su do mene dolazile bile su iskrivljene, netačne i manipulativne“, započeo je Milosavljević. Prvi tekst na koji je naišao, kaže, bio je feljton iz 2004. godine u Večernjim novostima, koji je prenosio stavove slične onima koje danas zvanično zastupaju vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji.

„Taj tekst je govorio isključivo o više od 3.200 žrtava srpske nacionalnosti u Podrinju, navodeći da je 387 civila ubijeno od strane Armije RBiH. Taj broj se kasnije višestruko uvećavao i koristio u svrhu manipulacije“, upozorava Milosavljević.

Ovakvo selektivno predstavljanje prošlosti, ističe, nije slučajno – to je osnovni mehanizam poricanja, duboko ukorijenjen u političkoj i kulturnoj strukturi Srbije i entiteta RS.

Još alarmantnije je, kaže, to što se svakog ko javno govori o genocidu automatski označava kao neprijatelja srpskog naroda.

„To je duboko pogrešan i opasan narativ. Govorimo o individualnoj i komandnoj odgovornosti – ne o kolektivnoj krivici. Etiketiranjem svake istine kao napada na narod, zapravo se pokušava ugušiti svaka mogućnost katarze i suočavanja sa prošlošću“, poručuje on.

Kao jedan od ključnih koraka ka prevazilaženju spirale poricanja, Milosavljević vidi svjedočenja počinilaca srednjeg ranga, poput Drage Obrenovića i Momira Nikolića, koji su pred Haškim tribunalom dali detaljne iskaze o genocidnim operacijama u julu 1995. godine.

„Njihova svjedočenja su dragocjena istina. To su ljudi iznutra, koji su imali direktan uvid u sistematski plan i izvršenje zločina. Ta svjedočanstva moraju biti dijelom obrazovanja i kulture sjećanja“, naglašava.

Milosavljević poziva na saradnju između mladih, istraživača i memorijalnih institucija, posebno sa Memorijalnim centrom Srebrenica i Haškim arhivima.

„Potrebna nam je inkluzivna, istinita i odgovorna kultura sjećanja. Edukacija zasnovana na činjenicama, a ne mitovima. Samo tako možemo graditi društvo koje neće ponovo pasti u zamku mržnje i negiranja“, zaključio je.

Njegovo svjedočenje postaje svjetionik istine u moru revizionizma – i podsjetnik da pomirenje nije moguće bez priznanja.