RS i Srbija obilježile Dan državnosti uz poruke o slobodi – Građani pitaju: Kakvoj slobodi?
Komentar: Spomenka.Q
Obilježavanje Dana državnosti uvijek je više od protokola: to je pozornica na kojoj se istorija, politika i simbolika nadgornjavaju kao rođaci na svadbi – svi se vole, ali svako bi da drži mikrofon. Ove godine, reflektori su pali na poruku Nenada Stevandića Nenad Stevandić da su Republika Srpska Republika Srpska i Srbija Srbija „sve bliži slobodi i Srbiji“. Rečenica zvuči kao da je prošla kroz poetski filter: malo istorije, malo emocije, malo geopolitike – i prstohvat X-platforme.
Istorijske reference, od 1804. do 1815, prizivaju epopeju oslobađanja, ali i podsjećaju da Balkan ima specifičan odnos s kalendarom: datumi nisu samo dani, nego identitetske GPS-koordinate. Kad se kaže „sloboda“, svako čuje svoju verziju – neko pravnu, neko nacionalnu, neko egzistencijalnu („sloboda od kredita“, najtiša ali najrasprostranjenija želja).
Svečanost u Orašcu Orašac nosi dodatnu simboliku: mjesto gdje istorija voli da se fotografiše. Tamo riječi dobijaju težinu, ali i rizik da postanu preteške. Jer sloboda, koliko god bila uzvišena, u svakodnevici građana često se mjeri prozaično – cijenama, platama, redovima u ambulantama. Narod bi rekao: lijepo je slaviti ideale, ali frižider je neumoljiv realista.
Slogan „Sabornost i ponos“ zvuči kao naslov motivacionog seminara za nacije. Sabornost priziva zajedništvo, ponos samopoštovanje – oboje korisno, dok god ne skliznu u takmičenje ko je ponosniji. U tom nadmetanju pobjednika nema, samo duži govori.
Satirični paradoks praznika je što svi pričaju o budućnosti, a najviše se citira prošlost. Kao da Balkan vozi naprijed gledajući u retrovizor. Ipak, između svečanih izjava i tvitova, ostaje jedno razumno pitanje: može li se sloboda graditi tiše, kroz institucije koje rade dosadno dobro? Bez fanfara, ali s rezultatima.
Jer prava sabornost možda nije u deklaracijama, nego u banalnoj, gotovo neherojskoj disciplini – da zakoni važe, da sudovi presuđuju, da mladi ne pakuju kofere. Ponos tada dolazi sam, bez slogana. A praznici? Oni ostaju – da nas podsjete šta smo rekli, i da nas pitaju šta smo uradili.
Napomena uredništva:
Tekst je satirično-analitičkog karaktera. Autor koristi humor i ironiju kako bi otvorio prostor za razmišljanje o odnosu između praznične simbolike, političkih poruka i svakodnevnog iskustva građana. Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju autorski komentar i ne moraju odražavati stav redakcije.
