Napomena: Ovaj članak je satirični prikaz političke stvarnosti i koristi humor i ironiju u svrhu društvene kritike.
U zemlji gdje predsjednici znaju sve – od geopolitike do mikrobiologije – Aleksandar Vučić je odlučio pokazati da je i zdravstveni radnik, makar počasni. Dva dana nakon tragičnog požara u makedonskom gradu Kočani, u kojem je živote izgubila 61 osoba, a povrijeđeni prebačeni širom Evrope, predsjednik Srbije napravio je ono što bi svaki odgovorni lider uradio: ušetao u odjel intenzivne njege Kliničkog centra Srbije… s kamerama, naravno.
Jer šta je terapija ako nije direktan kontakt s predsjednikom? Doktori liječe lijekovima, Vučić liječi prisustvom. Zaštitne mjere? Maske? Dezinfekcija? Sitnice. Nema tog virusa koji se ne povuče kad predsjednik stisne vilicu i krene s govorom pred kamerama. Uz njega su došli i novinari, kamermani, eventualno i poneki prijatelj koji je slučajno bio slobodan – jer šta ako neko propusti predsjednikov herojski pohod kroz sterilnu zonu?
Ombudsman Zoran Pašalić, vjerovatno nakon što je udahnuo duboko i izbrojao do deset, najavio je da će pokrenuti postupak u vezi s ovim “posjetom” intenzivnoj njezi. Naime, studenti okupljeni oko inicijative Studenti u blokadi poslali su zahtjev za reakciju. Oni, naivni, još vjeruju u hijerarhiju odgovornosti, propise i – zamisli – da bolnica nije pozornica.
“Obratit ćemo se Ministarstvu zdravlja”, rekao je Pašalić ozbiljno, iako mu je vjerovatno kroz glavu prolazilo: “Je l’ ovo stvarno moj posao sada?”
Studenti su dan ranije zatražili smjenu odgovornih jer, kako kažu, intenzivna njega nije VIP loža niti poligon za političko dokazivanje. Njihovu frustraciju dodatno pojačava činjenica da i oni, ako žele posjetiti bolnicu, moraju proći trijažu, obuci mantil, i eventualno donijeti dvije potvrde i literaturu o asepsi. A predsjednik? On dolazi sa svitom i čitavim PR timom.
Stručnjaci su, očekivano, bili skeptični. Jer u ozbiljnom zdravstvenom sistemu, ulazak nesterilizovanih lica u odjel intenzivne njege je ne samo problematičan – nego i potencijalno opasan po živote pacijenata. Ali možda stručnjaci ne razumiju da Vučić ima prirodni imunitet na sve osim na loš PR.
Njegov pohod kroz intenzivnu njegu izazvao je podijeljene reakcije: jedni su aplaudirali “hrabrosti” i “ljudskosti”, drugi su se pitali da li će sljedeći put predsjednik obići operacionu salu za vrijeme transplantacije, uz direktan prenos.
Ono što cijelu priču čini savršenom satiričnom metaforom trenutne političke scene jeste to što niko više ne zna granicu između institucije i bine. Ako kamera nije zabilježila čin, je li se on uopšte desio? Ako Vučić obiđe povrijeđene bez bljeskalica, da li su ti ljudi stvarno dobili pomoć?
Naravno, najvažnije pitanje ostaje: ko će sada odgovarati? Ko će ponijeti odgovornost za narušavanje protokola? I, što je još važnije, da li će u budućnosti predsjednici dolaziti i na porođaje, operacije ili – zašto ne – endoskopije?
Jer kad je politički marketing važniji od medicinskog protokola, jedino što vam preostaje jeste da se – kao pacijent – nadate da nećete dobiti infekciju… nego pažnju predsjednika.
Napomena: Ovaj tekst je satiričnog karaktera i koristi ironiju i humor u cilju kritičkog osvrta na javne događaje. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i situacijama…
