Tragedija koja je čekala da se dogodi: Dom penzionera u Tuzli bio ruglo sistema, a štićenici su plaćali 1600 KM za poniženje

Dok su plameni jezici sinoć gutali Dom penzionera u Tuzli, mnogi su se sjetili upozorenja koja su mjesecima dolazila – ali niko ih nije čuo. Tragedija u kojoj je život izgubilo 11 starijih osoba, a više od 30 ih je povrijeđeno, nije samo nesreća – to je ogledalo nemara, neodgovornosti i moralnog posrnuća sistema koji bi trebao štititi najranjivije.

Dom penzionera Tuzla, javna ustanova pod političkim patronatom, već je dugo bio simbol propasti brige o starima. Vlažne sobe, oljušteni zidovi, obroci koji više liče na kaznu nego na hranu, a iznad svega – šutnja nadležnih. Dok su štićenici živjeli u uvjetima nedostojnim čovjeka, računi su stizali uredno. Neki su, prema dostupnim informacijama, plaćali i do 1.600 maraka mjesečno za, doslovno, poniženje.

Tuzlanska vijećnica Dragana Berberović Gagro (Naša stranka) još je prije dva mjeseca upozoravala na katastrofalno stanje doma. Objavila je fotografije koje bi, u svakoj uređenoj državi, bile dovoljne za smjenu uprave i krivične prijave. Umjesto toga, ništa se nije dogodilo.

„Vlaga, neurednost, obroci od dvije kriške hljeba i kašike pavlake – to nije hrana, to je poniženje“, napisala je tada Berberović Gagro, dodajući da se korisnici i osoblje žale na mobing, nekompetentan menadžment i potpuni izostanak empatije.

Direktor doma, Mirsad Bakalović (SDP), podnio je neopozivu ostavku nakon tragedije. Ali pitanje ostaje – zašto se reaguje tek kada je prekasno? Zašto institucije ne djeluju kad upozorenja stignu, nego tek kad gori i kad je 11 života izgubljeno?

Posebno uznemirava podatak da su na posljednjem spratu – tamo gdje je vatra izbila – bile smještene nepokretne osobe. Ko je donio tu odluku? Ko je procijenio da će ti ljudi moći pobjeći u slučaju požara?

Dok se javnost zgraža nad prizorima iz Doma penzionera, politički odgovorni peru ruke. Ali dim iznad Tuzle ne skriva samo pepeo zgrade – skriva godine sistemskog propadanja, stranačkog uhljebljavanja i nebrige prema onima koji su čitav život radili da bi starost dočekali dostojanstveno.

Nažalost, nisu je dočekali.

Prava pitanja tek slijede:

Ko je potpisao da je objekat siguran? Ko je odobrio povećanje cijena? I hoće li iko, osim direktora koji je otišao kad je sve već izgorelo, stvarno odgovarati?