ŠAMARČINA ZA MILORADA: Dodik širi laži o Bošnjacima i manipuliše Holokaustom

Dodikova lažna priča: Bošnjaci nisu učesnici Holokausta..

Ranije ovog mjeseca, lider bosansko-srpske frakcije u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, dao je niz izjava o Holokaustu u bivšoj Jugoslaviji tokom lobističkog putovanja u Washington DC. Izjave gospodina Dodika, izrečene s političkim ciljevima na umu (konkretno razbijanje Bosne i Hercegovine), ističu aspekte lokalne historije za koje se nada da će mu donijeti podršku trenutne američke administracije. Ove izjave, pojednostavljeno rečeno, tvrde da su bosanski Muslimani (Bošnjaci) bili entuzijastični podržavaoci i učesnici u Holokaustu, pise Times of Israel.

Važno je u potpunosti odgovoriti na ove optužbe jer, uprkos uvjerenju ovdje na Balkanu da „laži imaju kratke noge“ (što znači da ne mogu daleko putovati), poluistine, mitovi, upotrebe i zloupotrebe historije, posebno Holokausta, i dalje obiluju u regionu.

Tokom Drugog svjetskog rata, Srbi, Jevreji i Romi u regionu bili su žrtve genocida, kojeg je izvršila hrvatska nacistička saveznička „Ustaška“ vlada. Izvršen sa fizičkom, visceralnom brutalnošću, čak su i nacisti bili pomalo šokirani, što ih je navelo da se žale Himleru. Uz Srbe, Jevreje i Rome, ubijeni su i oni koji su pali u nemilost režima, uključujući mnoge Hrvate koji nisu pripadali ustašama i bošnjačke muslimane (Bošnjake), među kojima je preko 1.000 ubijeno u koncentracionom logoru Jasenovac.

Ustaše su, uz Hitlerov blagoslov, preuzele veći dio Hrvatske, velike dijelove Bosne i Hercegovine i mali dio Srbije. Prije nego što je nacističko rukovodstvo održalo konferenciju u Wannseeu, Ustaše su već počele masakrirati zagrebačke Jevreje, puneći jame oko planine Velebit njihovim tijelima.

Dok su Jevreji i Romi trebali biti ubijeni, Srbi, za koje su Ustaše gajile najveću mržnju, bili su podvrgnuti programu „trećina“: ubiti trećinu, preobratiti trećinu (iz pravoslavne vjere u katoličku), a posljednju trećinu protjerati.

Jasenovac, koncentracioni logor malo poznat izvan Balkana, bio je vrhunac ustaške brutalnosti. Negdje između 80.000 i 100.000 Srba, Jevreja i Roma ubijeno je tamo, zajedno s drugim grupama, između 1941. i 1945. Svjedočanstva preživjelih Jevreja, Srba i Roma govore o zločinima poput takmičenja u klanju i drugih zvjerskih djela.

Podrška Ustašama među Hrvatima bila je početno visoka, ali se smanjila u kasnijim godinama rata. Manjina Hrvata odupirala se od početka, pridružujući se komunističkim Partizanima. Od preostalih Jevreja, mnogi su se također pridružili partizanskom pokretu. Srbi, čija je populacija bila fizički podijeljena između ustaške „Nezavisne Države Hrvatske“ i njemački kontrolisane države Srbije, bili su uglavnom podijeljeni između Titovog partizanskog pokreta (u kojem su činili većinu) i četničke organizacije bazirane u Srbiji, koja nije mogla odlučiti ko je veći neprijatelj, Nijemci ili Partizani, te se često udruživala s prvim protiv potonjih.

Tokom svojih najaktivnijih godina, Četnici su često smatrali prikladnim masakrirati bošnjačke seljake, posebno u regijama oko Srebrenice (uzorak koji se vratio 1990-ih). Kako su se približavali Nijemcima, postali su sve antisemitskiji i, kako je primijetio Yad Vashem, predavali su Jevreje Wehrmachtu ili ih jednostavno ubijali sami. U tome im se pridružila i kvislinška vlada u Beogradu (sastavljena od nacistički naklonjenih Srba pod Milanom Nedićem) koja je, prema historijaru Marku Hoareu, bila „veoma željna udovoljiti Nijemcima“, a njihova žandarmerija aktivno je pomagala nacistima u hapšenju beogradskih Jevreja (oko 12.000, od kojih je većina bila mrtva do 1942.).

Gdje su se Bošnjaci uklapali u sve ovo? Ustaški pokret uključivao je nekoliko istaknutih bošnjačkih figura. Dva brata, Osman i Džafer Kulenović, bosansko-hrvatski Muslimani, služili su kao potpredsjednici ustaške države. Ademaga Mešić, Mehmed Alajbegović, Alija Šuljak, Ismetbeg Kapetanović i nekoliko drugih također su imali uloge u ustaškoj vladi. Historijar Max Bergholz dokumentirao je bošnjačko učešće u ustaškim masakrima protiv Srba u zapadnoj Hercegovini. Masakri Srba u selima Rasćica Gaj i Pridvorica u jugoistočnoj Bosni izvršeni su od strane ustaške „Crne legije“, jedinice koja je uglavnom sadržavala bošnjačke dobrovoljce, formirane kao odgovor na ranije četničke masakre.

Pored toga, dok je nacističko rukovodstvo smatralo muslimanske narode rasno inferiornim, držali su veliko poštovanje prema islamu i imali pragmatične nade za saveze s muslimanskim narodima kako bi oslabili britansku kontrolu na Bliskom istoku. Iz ove zbunjene kombinacije potrebe i ideologije nastala je ideja o formiranju dvije primarno balkansko-muslimanske SS divizije: albanske SS Skenderbeg i primarno bošnjačke SS Handžar, formirane 1944. i 1943. godine. Činjenica da su Bošnjaci uglavnom Slaveni i stoga smatrani rasno inferiornim, kreativno je zaobiđena. Za pojačanje regrutacije, tadašnji veliki muftija Jerusalema, Hitlerov saveznik i fanatični antisemita, Haj Amin Al-Husseini, dva puta je doveden u Sarajevo kako bi ohrabrio lokalne muslimane da učestvuju.

Uprkos posjeti Al-Husseinija i podršci nekih svećenika, lokalni Bošnjaci se nisu pridružili jedinici u očekivanim brojevima. Himmler je bio prisiljen smanjiti jedinicu i popuniti je lokalnim Hrvatima. Do vremena kada je SS Handžar stavljena u službu, većina Jevreja u Sarajevu i drugdje u Bosni već je bila mrtva. Jedinica je kratko služila u sjeveroistočnoj Bosni krajem rata dok se Crvena armija približavala regiji. Zabilježeno je da su učestvovali u brutalnim zločinima protiv preostalih Srba i masakrirali 22 mađarska Jevreja u Tuzli. Na kraju rata, njeni članovi dezertirali, neki su uhvaćeni i kasnije obešeni od strane partizana, dok su drugi otišli u arapske zemlje i kasnije učestvovali u ratovima protiv Izraela.

Izjave gospodina Dodika, dakle, nisu bez historijske tačnosti, ali namjerno prešućuju vrlo važan dio historije, za koji smo sada zahvalni što imamo priliku ispričati.

Izvan onih koji su podržavali Ustaše, Bošnjaci su bili prisutni u partizanskom pokretu (borba protiv Ustaša), čineći i do dvadeset posto snaga u muslimanskim regijama (iako samo 2–3% ukupno). Mnogi pretežno muslimanski gradovi i sela, uhvaćeni između ustaških, partizanskih i četničkih ofanziva, pokušali su formirati vlastite odbrambene milicije. Neki su direktno apelirali Hitleru da stvori bosansku državicu unutar Reicha, ali mnogi su izabrali put otvorenog protivljenja Ustašama i nacistima.

Krajem 1941. godine, rukovodstva bosanskih regionalnih muslimanskih zajednica izdala su niz deklaracija osuđujući, naknadno, ustaške zločine protiv Muslimana, Srba i Jevreja širom Bosne i Hercegovine. Iako često prilično opreznog jezika i zabrinuti za vlastitu sudbinu, ti apeli predstavljali su direktan zahtjev muslimanskog rukovodstva da Ustaše zaustave pokolj. Također postoje brojni zabilježeni slučajevi muslimanskih vjerskih lidera iz manjih bosanskih gradova koji su molili tadašnjeg reisa, Fehima Spahu, da pomogne jevrejskim prijateljima.

Postoje mnoge priče o spašavanju, preko stotinu ih je sakupljeno u uređenom svesku od strane bošnjačkog akademika, Dževade Garić, objavljenom 2025. godine. Najpoznatija priča je spašavanje Sarajevske Hagade od strane imama i akademika, Derviša Korkuta. Kada je saznao da se drevna Hagada nalazi u Sarajevu, Nijemci su poslali nacističkog oficira da je zarobi. Korkut je knjigu sakrio u džamiji, a njegova porodica potom sakrila jevrejsku djevojčicu i odvela je na sigurno. Drugi primjer su članovi porodice Hardaga, koji su sakrili jevrejsku porodicu Kabilijo u svom domu u Sarajevu. Porodica Kabilijo preživjela je i pobjegla u Jerusalem. Tokom opsade Sarajeva od strane bosansko-srpske vojske početkom 90-ih, porodica Kabilijo je vratila uslugu spašavajući Zejnebu Hardaga i njenu porodicu, dovodeći ih u Izrael. Zejnebina kćerka, Sarah, kasnije je radila u Yad Vashemu i prešla na judaizam.

Ove priče su dobro poznate i svake godine se iznova prepričavaju kako bi se pokazalo da su Bošnjaci pomagali svojim jevrejskim prijateljima i susjedima. Pored njih postoje mnoge manje akcije koje često ostaju neprimijećene. Bošnjaci su tajno prevozili jevrejske prijatelje u italijanski kontrolirane regije, pomagali im s lažnim identifikacionim dokumentima, a bošnjačke žene pružale su jevrejskim ženama veo i islamsku odjeću kako bi mogle ići u bioskop i kupovati.

Postoje slični primjeri građanskog neposluha širom zemlje. Kada su Jevrejima bile zabranjene prodavnice, muslimanski susjedi su kupovali za njih. Kada su Jevreji javno ponižavani od strane Ustaša u gradovima poput Tuzle, ljudi su protestovali i jednostavno odbijali gledati, uskraćujući Ustašama priliku da ih ponižavaju. Jedan stanovnik Tuzle, Ferid Smajić, uporno je izlazio na ulicu svojim jevrejskim prijateljima, nudeći im duhan, čokoladu i kriške kukuruznog hljeba. Nekoliko Bošnjaka je uhapšeno i procesuirano zbog pomoći, uključujući Mehmeda Ćehagića, policajca koji je izdao falsifikovane dokumente za preko četrdeset Jevreja i njihovih porodica. Hasan Ahmić i njegova porodica sakrili su jevrejsku porodicu Pesah tri sedmice 1941. Nažalost, pronađeni su i ubijeni, a Ustaše su zatim pretukle Ahmića do smrti.

Četrdeset devet osoba iz Bosne i Hercegovine navedeno je od strane Yad Vashema kao „Pravednici među narodima“, od kojih je dvadeset osam Bošnjaka, a ostatak uglavnom bosanski Srbi. S obzirom na malu populaciju zemlje u to vrijeme, to je izuzetno visok broj.

Historija Holokausta u Bosni i Hercegovini ne bi se trebala posmatrati samo kroz prizmu spašavanja. Prava tragedija je ista kao i svugdje u Evropi: 1941. godine u Bosni i Hercegovini živjelo je oko 14.000 Jevreja, populaciju koja je tu živjela skoro 400 godina. Do 1945. godine, 12.000 njih je bilo mrtvo. Preživjeli su, bez mogućnosti da odu bilo gdje drugo, otišli u Izrael. Ideologija koja je to pokretala i dalje je aktivna.

Posljednjih dana, izraelska ambasadorica u regionu, Galit Peleg, bila je prisiljena izdati snažnu osudu nakon koncerta popularnog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona u Hercegovini. Thompsonovi ultra-nacionalistički stavovi, prikazani u tekstovima pjesama o Holokaustu u Hrvatskoj, već su više puta prijavljivani od strane Times of Israel. Njegov repertoar, koji je nedavno ublažen, uključuje pjesme koje slave Jasenovac i aktivnosti „Crne legije“. U toku je istraga lokalne policije o tome da li su nacistički simboli i sentimenti iskazani tokom koncerta, jer video snimci pokazuju uglavnom mlade muškarce kako daju Hitlerove pozdrave.

Nakon koncerta i kritika, Thompson je citiran u lokalnim medijima: „Lijepo je promovirati naše vrijednosti kroz muziku, koju smo naslijedili od očeva, djedova i pradjedova. To je nešto što nas ujedinjuje u zajedništvu s našim Gospodinom Kristom.“

Društvene veze između Jevreja i Muslimana u Bosni i Hercegovini, izgrađene više od 400 godina, izuzetne su. Lokalni jevrejski historičari govore o dva Purima u kojima su Bošnjaci intervenisali da spasu Jevreje od Osmanlija. Dodane su i priče o spašavanju opisane iznad. Kada je Jugoslavija nasilno raspala početkom 90-ih, većina preostalih Jevreja iz Bosne i Sarajeva ponovno je otišla u Izrael. Oni koji su ostali, otvorili su Sinagogu i kulturni centar da služe kao bolnica, kuhinja i komunikacioni centar, pomažući muslimanskim susjedima i vraćajući pomoć primljenu pedeset godina ranije. Vođe jevrejske zajednice obilježavaju Srebrenicu, a vođe muslimanske zajednice i dalje obilježavaju Holokaust. Tokom 28. obilježavanja genocida u Srebrenici, direktor Memorijala genocida u Srebrenici i sam preživjeli, dr. Emir Suljagić, obratio se članovima Svjetskog jevrejskog kongresa, izvinjavajući se za bošnjačke zločine protiv Jevreja tokom Holokausta.

Na Dan sjećanja na Holokaust 2024., bosanski veliki muftija i šef WJC-a, Menachem Rosensaft, potpisali su sporazum u Memorijalu genocida u Srebrenici da rade zajedno na borbi protiv antisemitizma i islamofobije.

Pored toga, bošnjački istraživači i akademici objavili su kritička djela o bošnjačkoj ulozi u ustaškom režimu, tako da, iako ova historija nije široko diskutovana ili poznata koliko bi trebala biti, ona sigurno nije poricana. Ove veze ostale su jače i trajnije nego drugdje u svijetu, ali nisu zagarantovane.

Na kraju, iako je glorifikacija Ustaša u određenim dijelovima hrvatskog društva otvorena i vidljiva, pogrešno predstavljanje činjenica o Holokaustu u Bosni i Hercegovini može biti teže uočljivo i teže za spriječiti. Ispostavlja se da laži imaju vrlo duge noge. Kao odgovor na izjave gospodina Dodika, ambasador BiH (Jevreja) u SAD-u, Sven Alkalaj, pozvao je da se takve izjave razmatraju s historijskom tačnošću i moralnom jasnoćom – što se nadamo da je ovdje učinjeno. U svijetu znatno više antisemitizmu nakon napada Hamasa 7. oktobra 2022., pričanje poluistina o Holokaustu radi političke koristi, nešto što IHRA definira kao izobličavanje Holokausta, vjerovatno će i dalje nanositi štetu, i sjećanju na izgubljene, i malim zajednicama Jevreja koji još uvijek žive u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i drugim gradovima u regionu.