Stevandić poručio: “Mi smo čisti, vi ste izdajnici” – Izjava koja više skriva nego što otkriva
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nenad Stevandić, reagovao je na najave drugostepene presude Miloradu Dodiku optužujući opoziciju za, kako kaže, “kukanje” i širenje hajke protiv lidera RS-a.
U objavi na mreži X, Stevandić izražava “duboko razočaranje” što opozicioni lideri nisu zadovoljni što on, Dodik i premijer RS-a Radovan Višković nisu završili u pritvoru, rekavši:
“Duboko sam razočaran sa koliko ‘patnje’ i ostrašćenosti naši opozicioni lideri kukaju zato što Milorad Dodik, a sa njim i ja i Radovan Višković, nismo pritvoreni u bh. kazamatima.”
Ovom izjavom Stevandić svjesno banalizuje ozbiljne pravne procese koji se vode protiv rukovodstva RS-a, pokušavajući ih prikazati kao puku političku hajku. Umjesto da se osvrne na konkretne razloge optužnica, on stvara atmosferu nacionalne ugroženosti, tvrdeći da se radi o pritiscima na sudove i međunarodne zavjere:
“Pred drugostepenu presudu… počeli su novu hajku i pritisak na sud, federalne i međunarodne partnere i gazde.”
Ovakvom retorikom otvoreno sumnjiči pravosudne institucije i međunarodne aktere za politički montirane procese, što podriva povjerenje u sistem i gura javnost u defanzivni, nacionalistički narativ.
Dalje, Stevandić pokušava moralno diskreditovati opoziciju, predstavljajući sebe i Dodika kao one koji bi – u istoj situaciji – postupali časno:
“Ja to sebi nikad ne bih dozvolio kad bi neko od njih bio u sličnom položaju jer je to aksiom nacionalnog dostojanstva i stava.”
U toj izjavi implicira da opozicija djeluje protiv “nacionalnog dostojanstva”, čime svako ko podržava pravosudne institucije biva etiketiran kao izdajnik.
Posebno zabrinjava pokušaj da se aktuelna situacija stavi u istorijski kontekst, kroz aluzije na sudbine Miloševića, Karadžića i Mladića:
“I ne samo u slučaju Miloševića, Mladića i Karadžića, gdje svi koji imamo dušu, još osjećamo trajnu gorčinu.”
Ovo je vrlo opasna poruka — jer implicitno brani ili relativizira optužene i osuđene za ratne zločine, a Dodikovu situaciju smješta u istu ravan s tim slučajevima, kao da je riječ o još jednoj “nepravdi nad Srbima”, a ne o individualnoj odgovornosti pred zakonom.
Stevandić svoju izjavu završava nacional-romantičarskom porukom:
“Bože, koliko je lijepo biti i ostati čistog i uzdignutog čela i na srpskoj strani historije, ne podilazeći bližem i daljem tuđinu.”
Time on sebe postavlja u ulogu moralnog uzora, “pravog” Srbina, dok sve druge svrstava uz “tuđina”. Ovakav diskurs ne doprinosi političkom dijalogu, već produbljuje podjele i stvara atmosferu linča nad neistomišljenicima.
Izjava Nenada Stevandića nije samo politički stav – to je pažljivo sročena poruka koja koristi nacionalni naboj, istorijske traume i teorije zavjere kako bi se delegitimisale institucije i prikrila suština – pravna odgovornost političara. Umjesto da se brani pred zakonom, pokušava se stvoriti narativ u kojem je svaki pokušaj odgovornosti zapravo napad na srpski narod.
