VUČIĆ POKAZAO PRAVO LICE: Avion za ratnog zločinca, dok uhapšenog studenta ismijava pred nacijom.

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, još jednom je pokazao da se granice licemjerja u njegovoj politici neprekidno pomjeraju – i to u pravcu koji sve češće izaziva zgražavanje čak i kod onih koji su mu nekada vjerovali. Ovoga puta, njegovi moralni prioriteti izazvali su bijes i nevjericu širom regiona.

Na jednoj strani – Ognjen Marković, student iz Srbije, uhapšen u Izraelu kao mirovni aktivista na brodu Global Sumud Flotile, koji je pokušao da dostavi humanitarnu pomoć blokiranoj Gazi. Na drugoj – Nebojša Pavković, pravosnažno osuđeni ratni zločinac, donedavno iza rešetaka zbog komandne odgovornosti u zločinima na Kosovu. I šta radi Vučić?

Za jednog – hladan, podrugljiv ton i poruka izrugivanja. Za drugog – državna počast u vidu vladinog aviona i tiha, ali jasna poruka: “Za zločince – država. Za aktiviste – prezir.”

“Mi tih spasilaca svijeta imamo koliko hoćete,” rekao je Vučić o Ognjenu Markoviću, dodajući da su to “neodgovorni ljudi” koji, kad upadnu u probleme, zovu državu u pomoć. Cinizam je odjeknuo jače od njegovih riječi.

Zanimljivo je da Vučić nije imao slične komentare kada se radilo o Nebojši Pavkoviću, komandantu Treće armije koji je, po presudi Haškog tribunala, imao ključnu ulogu u operacijama koje su ostavile krvavi trag na Kosovu. Njegov povratak u Srbiju organizovan je uz pomoć državnog aviona, bez ijedne kritičke riječi iz Vučićevih usta.

I dok su mnogi očekivali barem distancu prema čovjeku osuđenom za ratne zločine, Vučić je još jednom pokazao da mu je ideološka lojalnost važnija od pravde, istine ili međunarodnog ugleda. U zemlji u kojoj su vrijednosti već odavno izvrnute, Vučić ih svakim danom dodatno sapliće – pretvarajući državu u groteskni teatar ličnih frustracija i političke osvete.

U svemu ovome, student Ognjen Marković postaje simbol nove generacije građana koji žele drugačiju Srbiju – Srbiju solidarnosti, hrabrosti i odgovornosti. A Vučić? On ostaje zaglavljen u matrici devedesetih, gdje su tenkovi važniji od riječi, a lojalnost zločinu cjenjenija od borbe za pravdu.

Pitanje je samo: koliko daleko je spreman ići predsjednik koji ismijava studente, a časti zločince? I gdje je ta crvena linija koju više ni on neće moći preći bez posljedica?

Jer jedno je sigurno – na ovom putu od nemorala ka zlu, Vučić ide sam, ali za sobom vuče cijelu zemlju.