GRLIĆ RADMAN ZAMJERIO BOŠNJACIMA: “Zaboravljate našu pomoć tokom rata!” – ali šta kažu činjenice?
U Dubrovniku je, povodom obilježavanja 30. godišnjice potpisivanja Splitske deklaracije, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman ponovo otvorio kontroverznu temu odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tokom ratnih godina. U svom obraćanju, Grlić Radman je podsjetio na, kako kaže, “ključnu i često zanemarenu ulogu” Hrvatske u pružanju pomoći Bošnjacima tokom 1992. godine.
„Bio sam otpravnik poslova u Bernu i dobro se sjećam – nije postojao samo jedan sporazum. Hrvatska je preuzela izdavanje konzularne pomoći za Bošnjake jer tadašnja Bosna i Hercegovina, koja se nalazila u potpunom rasulu, to nije mogla učiniti“, poručio je Radman. Kako tvrdi, sva hrvatska diplomatsko-konzularna predstavništva u ljeto 1992. dobila su naputak da pruže zaštitu Bošnjacima, temeljem dogovora između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.
No, isticanje ove pomoći nije prošlo bez podizanja obrva u Sarajevu i šire. Grlić Radman se, faktički, požalio da Bošnjaci „zaboravljaju hrvatsku pomoć“, aludirajući na to da današnja zvanična politika Bosne i Hercegovine ne pokazuje dovoljno „zahvalnosti“.
Međutim, u toj istoj sali u kojoj je slavljen “zajednički otpor”, ni riječ nije izgovorena o mračnijim epizodama hrvatsko-bošnjačkih odnosa iz tog perioda. A njih, nažalost, ne manjka. Od logora u Dretelju i Heliodromu, do ratnih razaranja i ubistava u Mostaru, Stocu, Ahmićima, pa sve do zloglasnog Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) koji je, prema presudama Haškog tribunala, planiran i sprovođen iz najviših političkih krugova Republike Hrvatske, na čelu s Franjom Tuđmanom.
I dok Grlić Radman ističe humanitarnu notu hrvatske politike prema BiH, haške presude jasno govore da su pojedini segmenti te politike imali i potpuno drugačije ciljeve – teritorijalno cijepanje Bosne i Hercegovine i stvaranje tzv. „Herceg-Bosne“ kao hrvatske paradržave.
Kao da to nije dovoljno, današnja hrvatska politika uporno ignoriše pravosnažne presude međunarodnih sudova. Premijer Andrej Plenković i njegovi saradnici, uključujući i Grlića Radmana, odbijaju priznati postojanje UZP-a, nazivajući presude „nepravednim“ i „političkim“. Takav revizionistički odnos prema prošlosti nameće pitanje: da li Hrvatska istinski želi iskreno partnerstvo sa Bosnom i Hercegovinom ili isključivo politički i etnički utjecaj?
U konačnici, ostaje još jedno važno pitanje koje hrvatski zvaničnici nikada ne potežu: Šta bi se desilo s Republikom Hrvatskom da 1992. godine Armija Republike Bosne i Hercegovine nije zaustavila srpsko-crnogorski ratni stroj na Drini? Da li bi Zagreb pao pod udar kao što je Vukovar? Koliko je otpor Bošnjaka bio ključan za opstanak ne samo BiH, nego i Hrvatske?
Možda je, umjesto prigovora, vrijeme za priznanje s obje strane – ali uz punu istinu, a ne samo onu koja politički odgovara trenutnim interesima.
