Novi sukob oko 1. marta: slavlje u jednom, žalost u drugom dijelu BiH
Kad isti datum znači slobodu jednima, a žalost drugima..
U Bosni i Hercegovini rijetko koji datum govori toliko o sadašnjosti koliko o prošlosti. Dok se 1. mart u jednom dijelu zemlje obilježava zastavama, svečanim akademijama i porukama o državnosti, u drugom se predlaže da isti dan bude proglašen danom žalosti. Ta paralelna stvarnost nije samo politički spor — ona je ogledalo neriješenih pitanja identiteta, istorije i zajedničke budućnosti.
Izjava predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, koji podržava inicijativu Boračke organizacije Republike Srpske da 1. mart bude dan žalosti, ponovo otvara staru raspravu: šta zapravo predstavlja Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine? Za jedne, to je trenutak kada je država demokratskim putem odlučila o svojoj sudbini. Za druge, simbol početka tragedije koja je uslijedila.
Činjenice su poznate. Referendum o nezavisnosti održan je krajem februara i početkom marta 1992. godine, a većina građana koji su izašli na glasanje podržala je nezavisnost. Međunarodno priznanje stiglo je ubrzo nakon toga, a Bosna i Hercegovina je postala članica Ujedinjenih naroda. Formalno-pravno gledano, riječ je o procesu koji se uklapao u tadašnje raspadanje Jugoslavije i međunarodne standarde priznanja država.
Ali politika u BiH rijetko se vodi samo činjenicama. Za veliki dio bosanskih Srba referendum nikada nije imao legitimitet jer je bojkotovan, a događaji koji su uslijedili — nasilje, rat i stradanja — trajno su povezali taj datum s ličnim i kolektivnim traumama. Upravo tu nastaje ključni problem: istorijski događaj i njegovo značenje nisu isto.
Politički narativi danas često koriste prošlost kao alat za mobilizaciju birača. Proglašavanje dana žalosti nije samo izraz pijeteta prema žrtvama, nego i politička poruka o neprihvatanju zajedničkog državnog identiteta. S druge strane, insistiranje isključivo na slavlju bez razumijevanja osjećaja drugih naroda dodatno produbljuje jaz koji već decenijama postoji.
Najveća ironija leži u činjenici da obje strane djelimično govore istinu — ali nepotpunu. Dan nezavisnosti jeste međunarodno priznati temelj države, ali je također činjenica da je rat koji je uslijedio ostavio duboke rane koje još nisu zaliječene. Problem nastaje kada se bira samo jedan dio stvarnosti, dok se drugi negira.
Društva koja uspijevaju izaći iz konflikta obično pronađu način da priznaju različita sjećanja bez rušenja zajedničkog okvira države. Bosna i Hercegovina, međutim, i dalje živi u modelu paralelnih istorija, gdje isti datum ima potpuno suprotna značenja, a političke elite tu podjelu održavaju jer im politički koristi.
Zato pitanje 1. marta nije samo pitanje praznika. To je test političke zrelosti zemlje: može li BiH prihvatiti da njeni građani različito osjećaju prošlost, a da ipak dijele budućnost? Dok god odgovor ostaje negativan, svaki praznik će istovremeno biti i nova linija razdvajanja.
Možda najveći problem nije to što se oko istorije ne slažemo — nego što još nismo naučili živjeti s činjenicom da se nikada nećemo potpuno složiti.
Izvori: crna-hronika.info
