Dodikove izjave ponovo uzdrmale javnost: „Muslimanska kasaba“ i sporni spomenik

Spomenik kao povod, podjele kao cilj: šta se zapravo krije iza novih političkih poruka..

U Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoji tema koja ne može postati politički sukob, ali rasprava o spomeniku Franzu Ferdinandu u Sarajevu pokazuje koliko je prošlost i dalje najjače političko oružje sadašnjosti. Umjesto razgovora o kulturi sjećanja, istorijskom kontekstu ili turističkom i simboličkom značaju jednog mjesta koje je promijenilo tok svjetske historije, javni prostor ponovo je zatrpan optužbama, uvredama i starim narativima koji društvo vraćaju unazad.

Reakcija Milorada Dodika na inicijativu za podizanje spomenika austrougarskom prestolonasljedniku nije iznenađenje. Godinama se politički diskurs u BiH oslanja na interpretacije prošlosti koje služe mobilizaciji biračkog tijela, a ne razumijevanju istorije. U tom okviru, svaki simbol postaje politička poruka, a svaki pokušaj drugačijeg tumačenja automatski se proglašava napadom na identitet jednog naroda.

Problem, međutim, leži u pojednostavljivanju historije. Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini za jedne predstavlja period modernizacije i urbanog razvoja, dok je za druge simbol okupacije i političke podređenosti. Obje perspektive postoje i obje imaju historijsko uporište. Upravo zato ozbiljna društva ne brišu složenost prošlosti nego je objašnjavaju. Spomenici nisu nužno slavljenje ličnosti, nego često podsjetnici na događaje koji su oblikovali svijet – a atentat u Sarajevu 1914. godine nesumnjivo je jedan od njih.

Ono što dodatno zabrinjava jeste retorika koja Sarajevo opisuje kao „muslimansku kasabu“. Takve formulacije ne predstavljaju istorijski argument nego političku etiketu koja produbljuje etničke podjele. Grad koji je kroz vijekove bio prostor susreta religija, kultura i identiteta svodi se na stereotip, čime se briše njegova složena realnost. Takav govor ne otvara prostor dijalogu nego proizvodi osjećaj kolektivne ugroženosti — a upravo na tom osjećaju nacionalne politike najlakše opstaju.

Istovremeno, činjenica je da pitanje sjećanja na ratne žrtve i dalje ostaje bolna tačka u BiH. Svaka zajednica osjeća da njena stradanja nisu dovoljno priznata. Međutim, selektivno pamćenje ne nestaje optužbama nego institucionalnim i iskrenim suočavanjem s prošlošću. Kada političari koriste žrtve kao argument u dnevnim sukobima, one prestaju biti predmet pijeteta i postaju sredstvo političke borbe.

U tom smislu, rasprava o spomeniku Franzu Ferdinandu manje govori o 1914. godini, a mnogo više o današnjoj Bosni i Hercegovini. Ona pokazuje da političke elite i dalje lakše otvaraju stare rane nego što nude viziju zajedničke budućnosti.

Dok građani odlaze iz zemlje tražeći stabilnost i perspektivu, politički prostor ostaje zarobljen u beskonačnim sporovima oko prošlosti. Spomenik, naziv muzeja ili interpretacija jednog događaja ne bi smjeli biti razlog za nove podjele, nego prilika za zreliji odnos prema historiji. Društvo koje se ne može složiti ni oko toga kako razgovarati o prošlosti teško može graditi zajedničku budućnost.

Istorija ne mora biti bojno polje — ali postaje upravo to kada je političari koriste kao najjeftiniji način da ostanu relevantni. Pomirenje ne počinje pobjedom jedne verzije prošlosti, nego prihvatanjem da nijedna nije potpuna bez druge.

Izvori: Slobodna Bosna/SRNA/RTRS