ZAROBLJENA DRŽAVA – IGRA BEZ POBJEDNIKA: Kako BiH polako umire pred očima svojih građana i svijeta

Dok se lideri smjenjuju, stranke recikliraju, a narodi međusobno optužuju — Bosna i Hercegovina tiho klizi nizbrdo. Kriza nije nova, ali ono što danas gledamo više nije kriza, već hronični raspad. A svi koji bi trebali pomoći — šute. Ili, još gore, dolijevaju ulje na vatru. U igri moći koju predvode Beograd i Zagreb, uz pasivno saučesništvo međunarodnih sila, pravi gubitnik je – običan građanin.

Bez obzira na to da li se zove Marko, Ahmed, Ivan ili Jovana, svaki stanovnik BiH danas stoji pred izborom: hoće li šutjeti i pristajati na sistem koji ga svakodnevno gazi – ili će dići glas i tražiti ono što mu po rođenju pripada – dostojanstvo, jednakost i funkcionalnu državu?

“Promjena neće doći iz Beograda, Zagreba ili Brisela. Ona počinje ispred općine, na lokalnim izborima, u javnom prostoru, na društvenim mrežama, u razgovorima u tramvaju i školama. Niko ne dolazi da nas spasi,” kaže Edin Osmančević, Banjalučanin koji danas živi u Švedskoj.

Etničke elite i susjedi: Gospodari krize

BiH nije samo ranjena prošlošću — ona je taoc sadašnjosti koju kroje političke elite i njihove vanjske gazde. Srbija i Hrvatska, umjesto da budu garanti mira i stabilnosti, postale su strateški pokrovitelji svojih “političkih klijenata” u BiH. Beograd podržava otvorene prijetnje otcjepljenjem iz Republike Srpske, dok Zagreb, preko HDZ-a BiH, forsira politički model koji pod firmom “legitimnog predstavljanja” isključuje sve koji ne pristaju na etnički kalup.

U pozadini svega — tišina. Tišina međunarodne zajednice. EU, SAD i OHR ponašaju se kao da je “zamrznuti konflikt” sasvim prihvatljivo stanje. Povremeno se oglase izjavom, nametnu tehnički zakon ili daju još jedan datum “evropskog puta”. Suštinski, njihov odnos prema BiH svodi se na održavanje statusa quo i izbjegavanje konflikta, bez stvarne želje da se sistem transformiše.

Narod – hipnotisan strahom i beznadom

Zašto ljudi šute? Jer su predugo gledali kako se ništa ne mijenja. Jer ih je sistem učio da je bolje ne talasati. Jer ih je strah – ne samo od rata, nego i od gubitka posla, zdravstvenog osiguranja, budućnosti djece. Mnogi više i ne vjeruju da išta vrijedi pokušavati. To je možda i najveći uspjeh onih na vlasti – ubiti nadu.

Pet tačaka otpora: Šta narod može (i mora) da uradi

Tražiti građansku državu – Ne prihvatati više podjelu po “krvnim zrncima”. Vrijeme je da svi ljudi imaju jednaka prava – ne zato što su Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, nego zato što su ljudi.

Graditi van stranaka – Pokreti, inicijative, nezavisne liste. Politika se ne smije prepustiti onima koji je koriste kao biznis.

Iskoristiti dijasporu – Ogroman resurs koji mora postati politički faktor. Vrijeme je da i oni koji su otišli doprinesu promjenama.

Ne pristajati na fašizam – Šutnja na veličanje ratnih zločinaca ili negiranje genocida jeste saučesništvo. Glas mora biti jasan i glasan.

Pozvati na odgovornost međunarodne aktere – BiH nije kolonija. Građani imaju pravo da traže pravedan odnos, ne zakulisne igre i pogodbe s nacionalistima.

Zaključak: Promjena neće pasti s neba

Bosna i Hercegovina više ne smije čekati da se “nešto desi”. Ako se nešto ne promijeni odozdo – odozgo će doći još više podjela, još više korupcije, još više siromaštva. Vrijeme je da se narod probudi i shvati: država nije tu da vlada nad vama. Država ste vi.

“Glas je oružje naroda. Tišina je oružje vlasti.”
Vrijeme je da biramo – da li ćemo ćutati ili se boriti.