Ovo je jedna od onih priča gdje ljudi u komentarima odmah krenu u rat. Jedni kažu: “Ona je žrtva.” Drugi kažu: “Ubistvo je ubistvo.” I baš zato slučaj Gypsy Rose Blanchard toliko dugo drži pažnju javnosti.
Gypsy je godinama živjela pod kontrolom majke Dee Dee Blanchard. Prema AP-u, majka je tvrdila da Gypsy ima leukemiju, mišićnu distrofiju i druge teške bolesti. Gypsy je koristila invalidska kolica i hranilicu, iako kasnije otkriveni detalji pokazuju da mnoge od tih bolesti nisu bile stvarne. Slučaj se često povezuje s oblikom zlostavljanja u kojem staratelj izmišlja ili izaziva bolest kod djeteta radi pažnje i kontrole.
Ali onda priča prelazi iz horora zlostavljanja u horor zločina. Gypsy je priznala da je nagovorila svog tadašnjeg momka Nicholasa Godejohna da ubije njenu majku. On je osuđen na doživotni zatvor, a Gypsy je priznala krivicu za ubistvo drugog stepena i dobila 10 godina zatvora. Puštena je na uslovnu slobodu 2023. godine.
Ovdje nema jednostavnog odgovora. Da, Gypsy je bila žrtva dugogodišnje manipulacije i kontrole. Ali i da, njena majka je ubijena. I zato ova priča boli. Jer nas tjera da priznamo dvije istine koje ne stoje lako jedna pored druge.
Žrtva može uraditi zločin. Zločin može nastati iz užasa. Ali užas ne briše posljedicu.
To je kao ptica zatvorena u kavezu. Godinama udara u rešetke, dok jednog dana ne razbije ne samo kavez, nego i sve oko sebe. Možemo razumjeti zašto je htjela pobjeći. Ali ne možemo se praviti da krv nije prolivena.
Najveće pitanje nije samo šta je Gypsy uradila. Najveće pitanje je: gdje su bili doktori, komšije, institucije i porodica dok je jedna djevojka godinama živjela u laži?
Jer nekad zločin ne počne onog dana kad neko umre. Nekad počne mnogo ranije, kad svi vide nešto čudno i odluče da ne pitaju previše.
