Diplomatski pasoši kao sezonske ulaznice: Bisera pita, Konaković broji, javnost čeka spisak
U bh. diplomatiji ponovo se zakuhalo, a kad se zakuhaju bivša ministrica Bisera Turković i aktuelni ministar Elmedin Konaković, javnost zna da slijedi politička čorba s puno začina, malo odgovora i mnogo međusobnog prebacivanja.
Nakon što je Konaković najavio da će govoriti o putovanjima i troškovima iz vremena mandata Bisere Turković, bivša šefica bh. diplomatije odlučila je uzvratiti pitanjem koje zvuči jednostavno, ali očito nije baš zgodno za odgovor: ko je sve dobio diplomatski pasoš i zašto se većina imena krije “k’o guja noge”?
Pasoši za ugled ili za društvo?
Turković tvrdi da je Konaković izdao oko 300 diplomatskih pasoša, dok su njegovi prethodnici, kako navodi, tokom cijelog mandata izdavali tek dvadesetak. Ako je ta brojka tačna, onda se čovjek stvarno mora zapitati: jesu li diplomatski pasoši postali državni dokument ili članska karta za “posebni klub”?
Naravno, niko ne spori da postoje ljudi koji zaslužuju takav dokument. Sportisti koji predstavljaju BiH, ugledni pojedinci, ljudi koji stvarno promovišu državu — to ima smisla. Ali ako se diplomatski pasoš dijeli preširoko, onda on prestaje biti priznanje i postaje politička bombonjera.
A kad se bombonjera dijeli bez jasnog spiska, narod odmah pita: ko je dobio čokoladicu, a ko cijelu kutiju?
Jedni vade troškove, drugi traže spiskove
Konaković najavljuje detalje o putovanjima Bisere Turković. Turković traži detalje o diplomatskim pasošima Konakovića. I tako se bh. politika još jednom pretvara u igru: “Ti meni avion, ja tebi pasoš.”
Problem je što javnost ne bi smjela biti publika u njihovom međusobnom obračunu. Javnost ima pravo znati i jedno i drugo. Koliko se trošilo? Ko je putovao? Ko je dobio diplomatski pasoš? Po kojem osnovu? I zašto se na neka pitanja, prema tvrdnjama Turković, ne odgovara ni nakon godinu dana?
Ako je sve po zakonu, onda nema potrebe za dramom. Objavi se spisak, objasni se osnov i završi priča. Ako nije sve čisto, onda neka nadležne institucije rade svoj posao. Ali u BiH se često najviše prašine diže baš tamo gdje bi jedan papir mogao riješiti pola problema.
Država nije privatni šalter
Turković ide i korak dalje, pa tvrdi da javnost može sumnjati na zloupotrebe i moguće “kartelske veze”. To su ozbiljne optužbe i za njih bi morali govoriti dokazi, a ne samo političke izjave. Ali isto tako, vlast ne može očekivati povjerenje ako skriva podatke koje javnost ima pravo tražiti.
Diplomatski pasoš nije modni detalj, nije znak da je neko “blizak vrhu”, niti nagrada za političku simpatiju. To je dokument države Bosne i Hercegovine. A država, koliko god je neki doživljavali kao vlastiti šalter, ipak nije ničija privatna kancelarija.
Na kraju, ako su diplomatski pasoši dijeljeni opravdano, neka se to pokaže. Ako nisu, neka se odgovara. A ako se sve završi samo na prepucavanju Bisere i Dine, onda će građani opet dobiti ono što najčešće dobiju od politike: puno buke, malo istine i račun koji uvijek plate oni koji pasoš koriste samo kad idu trbuhom za kruhom.
Kratka napomena:
Ovaj tekst se zasniva na javnim tvrdnjama Bisere Turković i političkim reakcijama u vezi s diplomatskim pasošima. Navode o mogućim zloupotrebama trebaju provjeriti nadležne institucije, a javnost ima pravo na jasne i potpune informacije.
