Sprema li se rat Izraela i Turske? Izjave iz Ankare i Jerusalema podigle opasnu temperaturu
Donedavno bi ideja otvorenog rata između Izraela i Turske zvučala gotovo nezamislivo. Turska je druga najveća vojna sila NATO-a, dok je Izrael najvažniji američki saveznik na Bliskom istoku. Dvije države decenijama su trgovale, vojno sarađivale i razmjenjivale obavještajne podatke.
Danas je slika potpuno drugačija. Diplomatski odnosi su teško narušeni, trgovina je zaustavljena, a političke poruke sve više podsjećaju na pripremanje javnosti za dugotrajno neprijateljstvo.
Dodatnu zabrinutost izazvale su izjave turskog ministra unutrašnjih poslova Mustafe Çiftçija i bivšeg izraelskog premijera Naftalija Bennetta.
TURSKI MINISTAR GOVORI O „OSLOBAĐANJU“ JERUSALEMA
Çiftçi je na skupu vladajuće stranke AKP izjavio da se nada da će Turska jednog dana svjedočiti „oslobađanju Jerusalema“, kao što je, prema njegovim riječima, svjedočila promjenama u Damasku, Alepu i Karabahu.
Govorio je i o svojoj želji da barem jedan dan bude upravitelj Jerusalema, dodajući da bi taj prostor ponovo mogao doći pod tursku vlast. Njegove riječi nisu bile zvanična objava turske vojne politike, ali kada ih izgovara ministar unutrašnjih poslova, Izrael ih ne može posmatrati kao bezazlenu historijsku nostalgiju.
Izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je da je Osmansko carstvo nestalo i da se neće vratiti. Ministar odbrane Israel Katz poručio je Ankari da Jerusalem nije Konstantinopolj i da Izrael nije carstvo pred raspadom.
Retorika je tako veoma brzo prešla granicu uobičajene diplomatske svađe.
BENNETT UPOZORAVA: TURSKA JE NOVI IRAN
Bivši izraelski premijer Naftali Bennett još ranije je Tursku nazvao „novim Iranom“. Erdogana je opisao kao sposobnog i opasnog protivnika koji pokušava okružiti Izrael preko Sirije, Gaze i drugih dijelova regiona.
Takva izjava otkriva kako dio izraelskog političkog i sigurnosnog vrha počinje posmatrati Ankaru. Iran je decenijama bio glavna regionalna prijetnja Izraelu. Ako se Turska sve češće stavlja u istu kategoriju, onda se više ne govori samo o diplomatskom neprijateljstvu.
Izrael svoju odbranu zasniva i na ideji da prijetnju treba zaustaviti prije nego što postane dovoljno snažna za napad. Međutim, to ne znači da će automatski bombardovati svaku državu koja se naoružava ili šalje neprijateljske poruke. Direktan napad na članicu NATO-a nosio bi posljedice neuporedivo veće od udara na Iran, Siriju ili neku naoružanu grupu.
GDJE BI MOGAO POČETI SUKOB?
Direktan napad jedne države na teritoriju druge trenutno nije najvjerovatniji scenarij. Mnogo realnija tačka sudara je Sirija, gdje obje zemlje imaju sigurnosne, političke i vojne interese.
Turska želi zadržati odlučujući uticaj na novu vlast u Damasku i spriječiti jačanje kurdskih snaga. Izrael želi onemogućiti da se na njegovoj sjevernoj granici pojavi moćna turska vojna infrastruktura ili neprijateljske grupe.
Jedan izraelski napad na položaj na kojem se nalaze turski vojnici, ili tursko obaranje izraelskog aviona, moglo bi pokrenuti lanac odmazde koji bi obje strane teško kontrolisale.
Članstvo Turske u NATO-u predstavlja snažnu prepreku otvorenom ratu, ali ne daje Ankari automatsku zaštitu ako bi ona prva ušla u sukob. Sjedinjene Države bi učinile gotovo sve da spriječe rat između dva važna partnera.
Komentar
Rat Izraela i Turske nije neizbježan niti trenutno najvjerovatniji, ali više nije ni potpuno nezamisliv. Najveća opasnost nije unaprijed planirana invazija, nego incident u Siriji, pogrešna procjena ili politička retorika koja liderima kasnije ne ostavlja prostor za povlačenje. Kada obje strane počnu protivnika predstavljati kao historijsku prijetnju, dovoljan je jedan pogrešan potez da riječi postanu rakete.
Izvori: Times of Israel, Reuters, Israel National News
