PISMO KOJE BI REGION TREBAO ČITATI: General Krstić priznao ulogu u genocidu, ali mu je zahtjev za slobodu odbijen
Radislav Krstić, nekadašnji komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici, u javnom pismu priznao je vlastitu odgovornost i poručio mladima u državama bivše Jugoslavije: nikada više rat, progoni i ubijanje zbog imena, vjere ili nacije.
Pismo je napisano 18. juna 2024. godine i priloženo zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu. Krstić je izričito zatražio da ono bude objavljeno bez obzira na odluku suda.
„Glasao bih za Rezoluciju“
Povod za njegovo obraćanje bilo je usvajanje Rezolucije Generalne skupštine UN-a o međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici.
Krstić je naveo da bi glasao za Rezoluciju da je imao pravo glasa. Prihvatio je presude iz 2001. i 2004. godine i priznao da je znao kako Glavni štab VRS-a nema dovoljno snaga da izvrši pogubljenja bez jedinica Drinskog korpusa, koje su bile pod njegovom komandom.
Priznao je i učešće u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom premještanju bošnjačkih žena, djece i starijih osoba iz Potočara.
Krstić je svoj zločin nazvao nezamislivim i neoprostivim. Poručio je da ne očekuje oprost porodica žrtava jer nikakve riječi ne mogu vratiti ubijene niti ukloniti bol koja traje više od tri decenije.
Posebno je naglasio da krivica pripada pojedincima, a ne čitavim narodima. Upravo je to poruka koju bi trebali čuti svi koji presude za genocid pokušavaju predstaviti kao osudu jednog naroda.
Kajanje ne briše zločin niti automatski donosi slobodu
Pismo ima težinu zato što dolazi od čovjeka koji je komandovao jedinicama uključenim u srebreničke zločine. Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da je napisano u postupku u kojem je Krstić tražio prijevremeno puštanje.
Predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove 6. jula 2026. ponovo je odbila njegov zahtjev. Sud je javno prihvatanje odgovornosti ocijenio kao pokazatelj napretka, ali je zaključio da Krstić nije dokazao nivo rehabilitacije koji odgovara izuzetnoj težini počinjenih zločina.
U odluci je posebno navedeno da nije pokazao kako bi mogao pomoći u pronalaženju još nestalih žrtava ili ponuditi informacije korisne za domaće krivične postupke.
To je možda i najvažniji dio cijele priče: priznanje je potrebno, ali samo po sebi nije dovoljno. Pravo kajanje ne mjeri se samo riječima iz zatvorske ćelije nego i spremnošću da se pomogne porodicama koje još tragaju za kostima svojih najbližih.
Krstić je napisao da bi, ako ikada izađe na slobodu i ako porodice žrtava to dopuste, želio otići u Potočare, pokloniti se žrtvama i zatražiti oprost.
Hoće li mu porodice ikada povjerovati, nije na njemu da odlučuje. Ali njegove riječi ostaju kao odgovor svima koji još negiraju sudski utvrđene činjenice: genocid u Srebrenici je počinjen, žrtve se ne smiju zaboraviti, a kolektivna krivica nije put prema istini.
Izvori: irmct.org
