Kada je Milorad Dodik u oktobru 2025. godine skinut s američke crne liste, njegov politički krug predstavio je to gotovo kao historijsku pobjedu nad čitavim Zapadom.
Međutim, novi izvještaj demokrata u američkom Kongresu otvara mnogo neugodnije pitanje: je li Dodik pomilovan zato što je promijenio politiku ili zato što je Washington povjerovao u obećanja koja kasnije nisu ispunjena?
Kongresmen Bill Keating, vodeći demokrata u Pododboru za Evropu Predstavničkog doma, smatra da je Trumpova administracija napravila ozbiljnu grešku.
Prema njegovoj ocjeni, odluka nije bila zasnovana samo na tome što su vlasti Republike Srpske povukle dio antidejtonskih zakona i zaustavile proces institucionalnog odvajanja od Bosne i Hercegovine. Keating vjeruje da je postojao i neformalni politički račun: Dodik će nakon ukidanja sankcija postati konstruktivniji partner.
„Dodik očigledno nije ispunio svoj dio dogovora“, zaključio je kongresmen.
Drugim riječima, Washington je, prema Keatingovom tumačenju, dao politički avans, a zauzvrat dobio starog Dodika u novom pakovanju. Deklaracija je možda promijenjena, etiketa uklonjena, ali je sadržaj ostao prepoznatljiv: zapaljiva retorika, politički sukobi i redovne posjete Moskvi.
State Department tvrdi da su sankcije ukinute kao odgovor na „pozitivne korake“, uključujući povlačenje spornih zakona. Američka administracija navodi da je time otvoren prostor domaćim političarima da sami traže rješenja i zaustave višegodišnju ustavnu krizu.
Problem je što se na Balkanu otvoreni prostor najčešće koristi za postavljanje nove političke bine.
Milioni za lobiranje, građanima stari problemi
U izvještaju se navodi da su Republika Srpska i osobe povezane s Dodikom od početka drugog Trumpovog mandata potrošile najmanje devet miliona dolara na lobiranje i pridobijanje naklonosti američke administracije. Ako je ta računica tačna, sankcije nisu nestale nakon spontane promjene američkog raspoloženja, nego poslije veoma skupe i organizovane kampanje.
Dok se građanima objašnjava da nema dovoljno novca za bolnice, škole i veće plate, milioni se očigledno mogu pronaći kada treba uvjeravati Washington da ono što svi vide – zapravo ne vide dobro.
Dodatnu sumnju izaziva priča o Južnoj interkonekciji, projektu vrijednom oko 1,16 milijardi dolara. Keating postavlja pitanje zbog čega je Trumpova administracija podržavala kompaniju AAFS Infrastructure & Energy, povezanu s Josephom Flynnom, bratom bivšeg Trumpovog savjetnika Mikea Flynna, i Jessejem Binnallom.
U izvještaju se tvrdi da kompanija nema ranije iskustvo u energetskom sektoru ni u regionu te upozorava na mogući sukob interesa. Iz AAFS-a odbacuju takve sugestije i navode da su im se zvaničnici iz BiH prvi obratili, nakon čega su kontaktirali američku ambasadu na način koji smatraju uobičajenim za velike međunarodne projekte.
Zato ovdje još nema dokaza o nezakonitosti, ali ima dovoljno razloga za ozbiljna pitanja. Ko je kome šta obećao? Zašto je Dodik skinut sa sankcijske liste? Ko je odlučivao o plinovodu i po kojim kriterijima?
Građanima BiH najmanje treba još jedan međunarodni posao sklopljen u polumraku, u kojem političari dobijaju zaštitu, lobisti milione, povezane kompanije poslove, a javnosti ostaje račun i saopćenje o „zajedničkom prosperitetu“.
Izvještaj demokrata nije sudska presuda niti konačan dokaz tajnog sporazuma. To je politički dokument opozicije Trumpovoj administraciji. Ipak, pitanja koja postavlja nisu zbog toga manje važna.
Ako je sankcionisani političar skinut s crne liste na osnovu očekivanja da će poštovati Dejtonski sporazum, javnost ima pravo znati šta je tačno obećano i ko danas provjerava je li obećanje ispunjeno. Jer međunarodna politika ne bi smjela funkcionisati kao balkanska kafana: dogovor se napravi iza zatvorenih vrata, račun se gurne građanima, a onda se svi prave da su pili samo mineralnu.
Izvori: “Semafor – izvještaj o nadzoru američke politike prema Balkanu”
