KOMENTAR: Ako je politika svedena na puko očuvanje vlastitih pozicija, ona prestaje biti upravljanje javnim interesom. Tada postaje prostor u kojem najorganizovaniji i najagresivniji projekti lakše pomjeraju granice dopuštenog.
Upravo je to glavna poenta ocjene diplomate i publiciste Fuada Đidića o Draganu Čoviću. Đidić tvrdi da lider HDZ-a BiH djeluje prvenstveno pragmatično, bez šire ideologije i bez vizije. To je teška politička kvalifikacija, ali važnije od same etikete jeste pitanje koje otvara: šta građani dobijaju kada stranke strateška pitanja države tretiraju kao valutu za dnevne političke dogovore?
Ne mora svaki političar imati veliku historijsku doktrinu. Građani s pravom mogu biti sumnjičavi prema liderima koji se predstavljaju kao nosioci „velikih ideja“, a iza njih ostavljaju samo podjele. Ali odsustvo javno objašnjene vizije nije vrlina. Bez nje nema jasne odgovornosti, nema mjerljivog plana, niti odgovora na jednostavno pitanje: kakvu Bosnu i Hercegovinu želite za deset godina?
Đidić u intervjuu upozorava i na djelovanje Milorada Dodika, koje opisuje izrazito oštro, koristeći termin „tihi neofašizam“. To je njegova politička ocjena, a ne potvrđena pravna ili historijska presuda. Ipak, iza takvih riječi stoji stvarni problem koji ne bi smio biti prešućen: država se ne slabi samo dramatičnim potezima i otvorenim prijetnjama. Slabi se i kada se stalno osporavaju njene institucije, kada se javnost navikava na blokade i kada se svaki novi politički sukob predstavlja kao normalno stanje.
Tu pragmatizam bez granice postaje opasan. Ako jedan akter diže temperaturu, drugi ne može glumiti da je dovoljno ostati miran dok god se čuva vlastiti politički plijen. Šutnja, kalkulacija i trgovina podrškom nisu nužno dokaz saglasnosti s tuđim ciljevima, ali mogu proizvesti isti rezultat: jačanje politike koja testira dokle se može ići.
Pošten protivargument glasi da politički lideri moraju pregovarati, pa i s protivnicima, jer bez dogovora nema funkcionisanja institucija. To je tačno. Međutim, pregovori nisu isto što i odricanje od principa. Nije dovoljno reći da se radi „u interesu naroda“ ako javnost ne zna šta je dogovoreno, koja je crvena linija i šta će se učiniti kada druga strana tu liniju pređe.
U tom smislu, Đidićev poziv da se prekine osjećaj bespomoćnosti zaslužuje pažnju, ali ne kao poziv na nejasnu političku buku. Društvu ne trebaju ritualne izjave ogorčenja koje nestanu nakon jednog dana. Treba mu organizovan, demokratski pritisak: traženje dokumenata, rokova, odgovora i političke odgovornosti.
Najveća opasnost nije samo u radikalnim porukama. Opasnost je i u navikavanju javnosti da su nejasni ciljevi, tajni dogovori i stalna kriza normalni. Lideri koji traže povjerenje moraju zato ponuditi više od taktičkog preživljavanja. Moraju jasno reći šta brane, šta neće prihvatiti i po čemu će ih građani moći mjeriti.
Pitanje za javnost je jednostavno: jesu li građani spremni od svih stranaka tražiti program i odgovornost, umjesto da pristaju na politiku koja se objašnjava tek kada je šteta već napravljena?
Izvor: intervju i izjave Fuada Đidića pripisane Face TV-u
