Trump htio spektakl, a dobio hladan tuš: Iran iz rata izašao kao pregovarač, a ne kao poraženi
Kako piše Jutarnji list, potpisivanje okvirnog sporazuma između SAD-a i Irana prošlo je baš onako kako se od Donalda Trumpa moglo i očekivati: puno buke, najava, pomjeranja, traženja teksta sporazuma i političkog teatra. Trump je, prema toj analizi, prvo tvrdio da je sve dogovoreno, zatim se čekao pravi trenutak za potpis, da bi cijela stvar na kraju završila bez velikog spektakla kakav je očito zamišljao.
Ali iza tog diplomatskog haosa krije se mnogo ozbiljnija priča: Amerika i Iran više ne razgovaraju kao gospodar i optuženi, nego kao dvije strane koje jedna drugoj moraju nešto priznati. I to je za Washington najveći problem.
Iran više nije slabija strana za stolom
Prije nekoliko mjeseci Iran je bio pod snažnim pritiskom. Sankcije, unutrašnje nezadovoljstvo, ekonomski problemi i stalna prijetnja američko-izraelskog napada stavljali su Teheran u tešku poziciju.
Ali nakon više od stotinu dana rata i krize pokazalo se da vojna sila nije srušila iranski režim. Trump i Netanyahu nisu ostvarili ključne ciljeve. Iran nije pao, vlast nije promijenjena, a Teheran se sada vratio za pregovarački sto kao strana koja može tražiti ustupke.
To je ono što najviše boli američke jastrebove. Jer ako si rat pokrenuo da nekoga slomiš, a na kraju s njim pregovaraš o nafti, sankcijama i Hormuzu, onda se teško možeš hvaliti velikom pobjedom.
Hormuz promijenio pravila igre
Najveći iranski adut ostao je Hormuški tjesnac. Kada Iran zaprijeti da može ugroziti jednu od najvažnijih pomorskih ruta na svijetu, cijene energenata odmah se tresu, a svjetska ekonomija počinje računati štetu.
Zato je Trump, htio to priznati ili ne, bio pod pritiskom da zaustavi krizu. Rast cijena nafte i plina ne pogađa samo političare, nego i vozače, firme, račune i izbore. Rat na Bliskom istoku uvijek se na kraju pojavi i na benzinskoj pumpi običnog čovjeka.
Iran sada, prema izjavama svojih zvaničnika, dobija prostor za izvoz nafte i petrokemijskih proizvoda, oslobađanje dijela zamrznute imovine i plan obnove. Američka strana to zasad ne predstavlja kao poraz, ali kritičari u Washingtonu već govore da je Teheran dobio previše, prerano.
Trumpov dogovor trese i njegovu stranku
Posebno zanimljiv dio priče je položaj JD Vancea. On se sada predstavlja kao jedno od zaštitnih lica sporazuma, iako dio MAGA pokreta i republikanskih tvrdolinijaša ne gleda blagonaklono na dogovor s Iranom.
Ako sporazum uspije, Trump će pokušati reći da je zaustavio rat. Ako propadne, neko će morati nositi krivicu. A u američkoj politici krivica se uvijek brzo pronađe, posebno kad izbori počnu mirisati iz daljine.
Na kraju, cijela priča zvuči kao politička ironija: Trump je krenuo pokazati silu, a završio je za stolom s Iranom koji nije poražen. Netanyahu je računao na tvrdu liniju, a sada gleda kako Washington pregovara. Evropa ponovo priča o energetskoj nezavisnosti, Kina mirno jača svoju poziciju, a običan svijet se samo nada da neće opet plaćati tuđe ratne avanture kroz skuplje gorivo i skuplji život.
Ako je ovo mir, još je vrlo klimav. Ako je pobjeda, teško je reći čija je. Ali jedno je jasno: Iran iz ove krize nije izašao na koljenima, a Trumpov veliki spektakl pretvorio se u dogovor koji mu sada mnogi njegovi ljudi teško opraštaju.
Izvori: Jutarnji list / Reuters / Guardian / Axios / CNBC
