IME KAO PRESUDA: Zašto se vjera ističe uglavnom kada je počinitelj musliman
Ponekad je dovoljno samo ime.
Prije nego što policija utvrdi motiv, prije nego što istražitelji pregledaju poruke i prije nego što javnost sazna šta se zaista dogodilo, dio medija već zna u kojem će pravcu voditi priču.
Ako počinitelj ima muslimansko ili arapsko ime, njegova vjera brzo ulazi u naslov. Traže se veze s islamom, džamijom, radikalnim grupama i događajima na drugom kraju svijeta. Zločin jednog čovjeka počinje se predstavljati kao problem cijele zajednice.
Kada slično nasilje počini osoba iz većinske zapadne sredine, riječi se često mijenjaju.
Tada slušamo o usamljenom vuku, problematičnom pojedincu, psihičkoj nestabilnosti, teškom djetinjstvu, porodičnim problemima ili ličnoj krizi.
Jednom čovjeku se traži opravdanje i objašnjenje.
Drugome se traži vjera.
Jedan ostaje pojedinac, a drugi preko noći postaje predstavnik milijardi ljudi.
Tu počinje problem.
Vjera se treba spomenuti kada je zaista motiv
Nije sporno da novinari trebaju navesti religijski ili ideološki motiv kada za njega postoje jasni dokazi.
Ako napadač ostavi poruku, manifest, snimak ili priznanje u kojem objašnjava da je djelovao zbog određene ideologije, javnost ima pravo to znati. Prikrivanje takvih činjenica ne bi bilo pošteno novinarstvo.
Problem nastaje kada se vjera muslimanskog počinitelja istakne prije nego što se utvrdi bilo kakav motiv.
Još je veći problem kada se slična pravila ne primjenjuju na druge.
Kada zločin počini kršćanski ekstremista, bjelački supremacista ili osoba motivisana mržnjom prema drugim narodima i vjerama, mediji često pažljivo odvajaju počinitelja od njegove zajednice.
Govori se da njegovi postupci ne predstavljaju sve kršćane, bijelce ili pripadnike njegove nacije.
I to je ispravno.
Ali isto pravilo mora važiti i za muslimane.
Dvije milijarde ljudi ne mogu biti krive zbog jednog čovjeka
Musliman koji počini zločin nije predstavnik svih muslimana, kao što ni kršćanin koji počini masakr nije predstavnik svih kršćana.
To bi trebalo biti jednostavno.
Ipak, način izvještavanja često stvara drugačiju sliku. Jedan počinitelj dobija biografiju, djetinjstvo, probleme i psihološku analizu. Drugi dobija etiketu koja se zatim prenosi na čitavu vjersku zajednicu.
Tako nastaje osjećaj kolektivne krivice.
Obični ljudi koji nemaju nikakve veze sa zločinom mogu postati sumnjivi samo zbog imena, brade, marame ili zemlje porijekla.
Neko počini napad u jednom gradu, a hiljadama kilometara dalje muslimanska porodica strahuje hoće li njihovo dijete sutradan biti vrijeđano u školi.
To je cijena neodgovornog jezika.
Strah donosi klikove
Mediji dobro znaju da strah privlači pažnju.
Naslov koji povezuje napad s vjerom, migracijama ili navodnom prijetnjom cijeloj Evropi često će dobiti više pregleda od mirnog i preciznog izvještaja.
Tu nastaje opasan krug.
Publika već ima određene strahove. Mediji joj nude sadržaj koji te strahove pojačava. Zatim se reakcija publike koristi kao razlog da se objavi još više sličnih priča.
Strah proizvodi klikove, klikovi donose novac, a novac stvara nove naslove.
Istina tada postaje sporedna.
Jezik nije bezazlen
Nije isto nekoga nazvati napadačem, ubicom, ekstremistom ili teroristom.
Svaka od tih riječi nosi drugačiju poruku.
Kada se jedan zločin nazove terorizmom, a drugi tragedijom ili djelom poremećenog pojedinca, mediji ne opisuju samo događaj. Oni određuju kako će javnost gledati na počinitelja i zajednicu iz koje dolazi.
Takav jezik može uticati na odnos prema migrantima, policijske kontrole, sigurnosne zakone, političke kampanje i vojne intervencije.
Zbog toga riječi moraju imati jednaka pravila za sve.
Isto mjerilo za svakoga
Rješenje nije da se vjera počinitelja uvijek prešuti.
Rješenje je da se prije objave postavi jednostavno pitanje.
Postoje li jasni dokazi da je vjera bila motiv zločina?
Ako postoje, treba ih objaviti bez obzira na to je li počinitelj musliman, kršćanin, Jevrej ili pripadnik bilo koje druge grupe.
Ako takvi dokazi ne postoje, vjera ne smije služiti kao mamac za publiku.
Zločin treba nazvati pravim imenom. Počinitelja treba držati odgovornim za ono što je uradio. Ali njegova porodica, narod ili vjera ne mogu automatski sjediti s njim na optuženičkoj klupi.
Jer kada ime unaprijed određuje naslov, a naslov unaprijed određuje krivicu, onda više ne govorimo samo o lošem novinarstvu.
Govorimo o svijetu u kojem neki ljudi imaju pravo biti pojedinci, dok drugi cijelog života moraju dokazivati da nisu krivi za tuđe zločine.
