Milionska izdvajanja za političke partije u BiH
Dok građani svakodnevno broje marke i razmišljaju kako preživjeti mjesec, iz budžeta se svake godine izdvajaju milioni za finansiranje političkih stranaka.
Najnoviji podaci pokazuju da je iz federalnog budžeta za političke partije izdvojeno gotovo pet miliona maraka, a najveći dio tog kolača završio je kod stranaka koje već godinama dominiraju političkom scenom.
Najviše sredstava dobila je SDA, kojoj je pripalo 743.123 KM. Odmah iza nje nalazi se SDP sa 540.876 KM, dok je Demokratska fronta dobila 422.898 KM. Značajne iznose dobile su i druge stranke: Naša stranka 237.505 KM, Narod i pravda 153.235 KM, uz dodatnih 158.902 KM kroz koaliciju Povjerenje, te Stranka za BiH sa 170.089 KM.
Zanimljivo je da je HDZ BiH dobio više različitih iznosa kroz različite političke kombinacije i koalicije, uključujući 119.527 KM, 242.852 KM i 95.764 KM. Kada se sve sabere, jasno je da budžetski novac često ne dolazi samo kroz jednu stavku, nego kroz više političkih aranžmana.
Na listi se nalazi i SNSD Milorada Dodika sa 102.673 KM. Međutim, ova stavka ima posebnu političku pozadinu. Podsjetimo, prošle godine donesena je odluka visokog predstavnika kojom su obustavljene sve budžetske isplate SNSD-u i Ujedinjenoj Srpskoj zbog kršenja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Prema toj odluci, novac koji bi inače išao tim strankama preusmjerava se na poseban račun u Centralnoj banci.
Na papiru, finansiranje stranaka iz budžeta ima svoju logiku. Ideja je da se političke partije finansiraju transparentno, kako bi se smanjio utjecaj privatnih donatora i interesnih grupa. U teoriji, to bi trebalo značiti manje sive zone i više političke odgovornosti.
Ali u praksi, građani često postavljaju jednostavno pitanje: zašto političari dobijaju milione iz budžeta dok se istovremeno govori o štednji, rezovima i nedostatku novca za mnoge javne potrebe?
Narodski rečeno, ljudi često imaju osjećaj da politika uvijek pronađe način da sebi osigura stabilan izvor prihoda, dok se za druge stvari novac traži mjesecima ili godinama. I tu leži ključ problema – ne toliko u samom sistemu finansiranja, koliko u povjerenju javnosti.
Kada građani vjeruju institucijama, finansiranje stranaka iz budžeta može imati smisla. Ali kada povjerenje padne na minimum, svaka cifra – pa makar bila i zakonska – postaje politički problem.
Na kraju se nameće jedno pitanje: da li ovakvo finansiranje zaista doprinosi transparentnosti i demokratskom sistemu, ili samo dodatno produbljuje jaz između političkih elita i građana koji taj budžet pune?
