Ako pitate profesora Jahja Muhasilović, trenutni rat na Bliskom istoku je, bar po njegovoj procjeni, Izraelu već sad pobjeda izmakla iz ruku. Jedino što Izrael u ovom trenutku može uraditi, kaže Muhasilović, jeste da pokuša izazvati sukob između Irana i Turske – i to im je jedina “šansa” da se izvuču iz nepovoljne situacije.
Ali ni tu nemaju sreće: Turska nije uopće raspoložena za rat, a Iran je jasno poručio da ne zna za nikakve projekte prema Turskoj i da se radi o trećim stranama koje pokušavaju provocirati sukob.
Profesor također upozorava na ono što već svi osjećamo: kapital iz Zaljeva polako, ali sigurno odlazi prema Turskoj i drugim regionalnim centrima. Nema tu neke magije, kaže on – to je faktički proces koji je već počeo. Dok se bogatstvo preusmjerava, Izrael ostaje u problemima: nije uspio savladati Hamas, Hezbollah niti iranski režim, a reputacija koju je imao u svijetu sada je poljuljana.
Ono što posebno bode oči jest stav Europe. EU, po Muhasiloviću, više niko ozbiljno ne shvata. Slaba, podijeljena, bez jasnog geopolitičkog glasa, Evropa u ovom sukobu nije faktor nego posmatrač – i to mirni. Ako se desi ozbiljna nestabilnost, migracioni talas će im doći direktno u dvorište, a Evropa će moći samo gledati.
Iran, s druge strane, pokazuje otpornost koju Amerikanci nisu očekivali. Dok traje rat, režim konsoliduje opoziciju oko sebe – logika je jednostavna: vanjska prijetnja stvara unutrašnji jedinstveni front. Ali nakon što se sukobi smire, nezadovoljstvo će vjerovatno eskalirati, jer inflacija, ekonomska kriza i rušenje infrastrukture ne nestaju same od sebe. Demonstracije će doći, a režim će morati dodatno fleksibilizirati unutrašnju politiku.
I dok to traje, Trump i američki politički zvaničnici drže svoj narativ: “Operacija Epski gnjev je daleko ispred plana, uskoro završavamo sukob.” Samo što realnost govori drugo: Amerikanci već povlače trupe i evakuiraju baze. Svi ti hvalospjevi ministara i državnih sekretara više služe da uvjere domaću javnost kako je sve pod kontrolom. U stvarnosti, gubici su veliki, planovi nisu ispunjeni, a kopnena ofanziva nije opcija.
Zaključak profesora je jasan: rat niko ne želi da traje, ali se ekonomske i strateške posljedice već osjete. Najviše će trpjeti Kina i evropske države, najmanje Amerika zbog geografskog položaja i samoodrživosti. A Izrael? On i dalje pokušava pronaći izlaz iz situacije koju nije mogao kontrolirati.
Samo kažem – dok se svi igraju velikih moći, obični ljudi, ekonomije i država Evrope osjećaju posljedice tuđe igre, a geopolitički razlozi se pretvaraju u globalne turbulencije.
