BULDOŽERI SRUŠILI STOTINE MUSLIMANSKIH KUĆA U INDIJI: Hiljade ljudi ostale bez doma
Stotine muslimanskih porodica ostale su bez svojih domova nakon velike akcije rušenja kuća u indijskoj saveznoj državi Assam.
Akcija je provedena 1. novembra u području Alamganj, u okrugu Dhubri, gdje su vlasti angažovale desetine buldožera i snažne policijske snage.
Prema izvještaju indijskog portala Scroll, više od 4.000 stanovnika izgubilo je domove. Većinu pogođenih čine muslimani koji govore bengalski jezik.
Pojedini izvještaji navode 550, a drugi do 750 pogođenih porodica.
Vlasti tvrde da su objekti nezakonito podignuti na državnom zemljištu, površine približno 215 hektara prema nekim prvim objavama, odnosno oko 215 jutara ili 87 hektara prema preciznijim podacima o površini od 650 lokalnih bigha.
Stanovnici, međutim, osporavaju dio tvrdnji vlasti. Neki navode da njihove porodice na tom području žive već više decenija.
BULDOŽERI RUŠE, PORODICE TRAŽE GDJE ĆE ŽIVJETI
Prema lokalnim vlastima, zemljište bi moglo biti iskorišteno za budući industrijski park.
Dio stanovnika ranije je dobio obavještenja o iseljenju, dok su pojedine porodice pokrenule sudske postupke.
Na parcelama koje su obuhvaćene tim postupcima rušenje je privremeno zaustavljeno.
Međutim, za veliki broj porodica posljedice su već nastupile.
Neki su, prema svjedočenjima objavljenim u indijskim medijima, pronašli privremeni smještaj kod rodbine, dok drugi žive u improvizovanim skloništima.
KOMENTAR: MOŽE LI DRŽAVA RUŠITI KUĆE I ZABORAVITI LJUDE?
Hajde da ovo pogledamo bez velikih političkih parola.
Država ima pravo štititi javno zemljište i uklanjati nezakonito izgrađene objekte, ali mora poštovati zakon i prava stanovništva.
Međutim, postoji razlika između provođenja propisa i ostavljanja hiljada ljudi bez sigurnog krova nad glavom.
Zamislite čovjeka koji je decenijama živio u jednoj kući. Tu je odgajao djecu, radio i stvarao porodicu.
A onda dođu mašine i od njegovog doma ostane ruševina.
To ne znači automatski da ima pravo vlasništva nad zemljištem. Ali znači da njegova sudbina ne smije biti nevažna.
Posebno zabrinjava činjenica da su u ovoj akciji većinom pogođeni pripadnici jedne vjerske i jezičke zajednice.
To samo po sebi nije dokaz diskriminacije, ali zahtijeva transparentno objašnjenje i jednaku primjenu zakona.
Ako država planira industrijski razvoj, mora objasniti i šta će biti s ljudima koji su zbog tog razvoja raseljeni.
Jer izgraditi industrijski park nije uspjeh ako se pritom zanemari osnovno ljudsko dostojanstvo.
A razvoj koji ostavlja porodice bez sigurnog mjesta za život teško je nazvati napretkom.
Izvori: Scroll, NDTV, India Today, Press Trust of India, Alt News, 1–12. novembar 2026.



