Kad Đuro i Savo jedu, Trebinje mora da posti
Kad se grad zaustavi zbog ručka, nešto ozbiljno nije u redu
Ima situacija u kojima čovjek mora stati i zapitati se: da li je ovo zaista normalno? Jer ako se pola grada blokira, saobraćaj zaustavi, građani nerviraju, a radnje ostaju bez mušterija — onda razlog mora biti ozbiljan. Državnička kriza? Vanredna opasnost? Dolazak nekog svjetskog lidera?
Ne. Prema informacijama koje je objavio Nebojša Vukanović na svom blogu, u Trebinju je došlo do velike blokade zbog ručka visokih zvaničnika u Hotelu Platani.
Centar grada, glavna ulica, Trg slobode i okolne saobraćajnice našli su se pod jakim policijskim osiguranjem. Ljudi su, kako se navodi, satima čekali, kružili, nervirali se i pokušavali shvatiti zašto je svakodnevni život praktično zaustavljen. A kada su čuli da je razlog ručak dvojice premijera i njihove pratnje, mnogima je prekipjelo.
Kad vlast jede, narod čeka
U priči se spominju Đuro Macut i Savo Minić, uz prateću delegaciju u kojoj su, prema navodima, bili i Goran Selak te direktor Elektroprivrede RS Luka Petrović. Naravno, zvaničnici imaju pravo na sastanke. Imaju pravo i na ručak. Niko razuman ne spori da se službene posjete moraju organizovati uz određene mjere sigurnosti.
Ali postoji granica.
Jedno je obezbijediti red. Drugo je praviti atmosferu kao da je grad pod opsadom. Jer običan čovjek ne živi od protokola. On mora doći do posla, prodavnice, apoteke, radnje, kuće. Vlasnik male trgovine ne može reći računima: “Sačekajte, danas je bio premijerski ručak.”
Kao da grad pripada funkcionerima, a građani su samo smetnja koju treba skloniti sa strane dok se važni ljudi kreću.
Ljudi ne traže čuda, nego mjeru
Ljudi su umorni od slike u kojoj se za političare sve organizuje preko reda, dok običan narod čeka, trpi i šuti. I onda se neko čudi što javnost plane zbog jedne blokade.
Možda bi bilo manje bijesa da građani nisu osjetili da ih niko ništa ne pita. Ali kad se odluke donose tako da narod samo vidi posljedice, onda se rađa ogorčenje.
Blaga satira kaže: još malo pa će za službeni ručak trebati evakuacioni plan, krizni štab i obavještenje da se građani ne približavaju tanjiru.
Ali ozbiljno gledano, ovo je poruka vlastima na svim nivoima: sigurnost da, bahatost ne. Država se ne pokazuje tako što blokira grad zbog funkcionera, nego tako što poštuje ljude koji u tom gradu žive.
Na kraju, životna pouka je jednostavna: što je čovjek na višoj funkciji, to bi morao imati više osjećaja za običan narod. Jer vlast koja zaboravi ljude zbog kojih postoji, prije ili kasnije ostane sama za svojim stolom.
