Kraj stare američke igre? Kineski uticaj raste na jednoj od najvažnijih luka svijeta
Američka dominacija u Iraku više ne izgleda onako kako je izgledala prije dvadeset godina.
Amerika i dalje ima vojnu težinu, baze, sigurnosne veze i politički uticaj. Ali na terenu se sve jasnije vidi nešto drugo: Kina polako ulazi tamo gdje se svakodnevni život gradi — u luke, ceste, škole, elektrane, naftna polja i digitalnu infrastrukturu.
Najbolji primjer za to je velika luka Fao na jugu Iraka. To nije samo običan lučki projekat. To je pokušaj da se Irak pretvori u ozbiljan most između Azije i Evrope. Reuters je ranije objavio da je Irak pokrenuo projekat vrijedan 17 milijardi dolara kojim bi se luka Grand Faw povezala cestama i željeznicom s Turskom, s ciljem da se skrati put između Azije i Evrope i djelimično konkuriše Sueckom kanalu.
Amerika čuva baze, Kina gradi sistem
Tu je razlika koja najviše bode oči. Amerika je godinama u Iraku nastupala kroz vojsku, sigurnost i političke pritiske. Kina dolazi tiše. Bez velikih govora o demokratiji, bez zastava na svakom koraku, ali s ugovorima, radnicima i projektima koji ostaju decenijama.
Forbes BiH piše da se oko luke Fao i šire infrastrukture vidi novi kineski pristup: Peking ne mora ispaliti metak da bi dobio uticaj. Dovoljno je da bude prisutan u energetici, lukama, putevima, školama i tehnologiji.
Važno je, ipak, ne pretjerivati. Glavni izvođač radova na luci Grand Faw je južnokorejski Daewoo, a ne kineska firma. Reuters je objavio i da je Irak za buduće upravljanje lukom razmatrao više međunarodnih kompanija, među njima i kineske, ali i evropske, indijske i druge operatere. Dakle, nije tačno reći da je Kina već “uzela sve”. Tačnije je reći da se Kina sve jače pozicionira oko ključnih tačaka iračke budućnosti.
Odlazak Exxona kao simbol promjene
Još jači simbol promjene desio se u nafti. ExxonMobil je početkom 2024. formalno napustio naftno polje West Qurna 1, a operacije su prešle na PetroChina kao glavnog izvođača. Za običnog čitaoca to možda zvuči kao poslovna vijest, ali u geopolitici je to mnogo više. To je znak da američke kompanije više nisu nezamjenjive tamo gdje su nekada izgledale kao gospodari igre.
Kina Iraku nudi model koji je jednostavan: vi imate naftu, mi imamo novac, radnike, tehnologiju i infrastrukturu. Irak tako dobija puteve, škole, elektrane i luke, a Kina dobija dugoročni uticaj u zemlji koja ima ogromne energetske rezerve i odličan geografski položaj.
Reakcije javnosti su podijeljene. Jedni će reći da je ovo kraj američke ere. Drugi će upozoriti da Kina ne dolazi iz dobrotvornih razloga, nego zbog interesa. I jedni i drugi imaju dio istine. Amerika nije nestala iz Iraka, ali više nije sama za stolom. Kina je došla s drugačijim alatom: ne bazom, nego gradilištem.
Poruka je jasna: novi hladni rat neće se voditi samo raketama i nosačima aviona. Vodiće se lukama, prugama, čipovima, kamerama, naftom i valutama. A ko kontroliše puteve robe i energije, taj u budućnosti ne mora mnogo vikati da bi ga svi slušali.
Izvori informacija: Forbes BiH/N1, Reuters.
