Šef tajne službe traži slobodu: “Malo milosti” nakon presude za ratne zločine

Kad čovjek osuđen za ratne zločine zatraži “malo milosti”, pitanje više nije samo pravno. Pitanje je kome se milost računa glasnije: osuđeniku koji želi kući, ili porodicama koje decenijama žive s posljedicama zločina?

Stanišić traži prijevremenu slobodu

Nekadašnji šef srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovica Stanišić zatražio je prijevremeno puštanje na slobodu. On služi kaznu od 15 godina zatvora u Njemačkoj, nakon što je pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove osuđen za zločine povezane s ratom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Mehanizam u svojim dokumentima navodi da je Stanišić osuđen za ubistvo, deportaciju, nehumana djela, prisilno premještanje i progon kao zločine protiv čovječnosti, te za ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.

Njegova odbrana tvrdi da je do marta 2026. odslužio oko dvije trećine kazne, odnosno približno deset godina. Upravo to je ključni pravni osnov na koji se poziva: praksa međunarodnih sudova često dopušta da osuđenici nakon dvije trećine kazne traže prijevremeno puštanje, ali to ne znači da ga automatski dobijaju. Njemačka je, prema dokumentima Mehanizma, obavijestila sud da je Stanišić u martu 2026. dostigao prag od dvije trećine kazne.

U zahtjevu se, prema navodima medija, ističe da Stanišić ima 76 godina, da je lošeg zdravlja i da želi posljednji dio života provesti s porodicom. Njegovi advokati poručuju da ne traži sažaljenje, nego “malo milosti”.

Ali iza “milosti” stoji teška presuda

Ovdje se mora biti pošten: starost i bolest jesu ljudski faktor. Niko normalan ne uživa u tuđoj patnji, pa ni kad je riječ o osuđeniku. Ali problem nastaje kada se priča prebaci samo na njegove godine, bolest i porodicu, a iz kadra polako nestanu žrtve.

Stanišić i Franko Simatović su u žalbenoj presudi iz 2023. godine proglašeni odgovornima kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata za zločine koje su počinile različite srpske snage u Bosni i Hercegovini, između ostalog u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Trnovu, kao i za ubistvo u Daljskoj Planini u Hrvatskoj. Žalbeno vijeće im je tada kazne povećalo na 15 godina zatvora.

To je važan detalj. Nije riječ o nekom sitnom prestupu, nego o ratnim zločinima i odgovornosti ljudi koji su bili dio državnog i bezbjednosnog aparata. Takvi slučajevi nisu samo pitanje pojedinačne krivice. Oni govore i o sistemu, komandama, vezama, logistici i politici koja je obične ljude pretvarala u mete.

Šta se ovdje prešućuje?

Odbrana ima svoj posao. Ona će naglasiti sve što ide u korist osuđenika: godine, bolest, ponašanje u zatvoru, trajanje postupka, dio kazne koji je odslužen. To je legalno i očekivano.

Ali javnost ima pravo postaviti drugo pitanje: koliko je u zahtjevu prostora dato žrtvama? Koliko se govori o porodicama koje nisu dobile ni “posljednji period života” sa svojim najbližima? Koliko se govori o ljudima koji su protjerani, ubijeni ili ostali bez doma?

Konkretan primjer je porodica iz jednog od mjesta navedenih u presudi. Zamislite čovjeka koji je 1992. istjeran iz kuće, izgubio brata ili oca, godinama svjedočio po sudovima i čekao da neko prizna da to nije bila “nesreća rata”, nego organizovano nasilje. I sada, nakon svega, čita da osuđeni traži milost jer želi starost provesti kod kuće. Naravno da se takvom čovjeku diže pritisak. Ne zato što nema srca, nego zato što zna da njegovoj porodici niko nije dao pravo na normalan kraj.

Najspornije u ovakvim zahtjevima nije samo to da osuđenik traži slobodu. Sporno je kada se pravna procedura pretvori u priču u kojoj osuđeni postaje glavna ljudska drama, a žrtve opet ostanu fusnota.

Pravda ne smije izgledati kao zaborav

Prijevremeno puštanje postoji u pravu i ne treba ga ukidati samo zato što javnost burno reaguje. Ali kod ratnih zločina kriterij mora biti posebno strog. Nije dovoljno reći: star je, bolestan je, odslužio je dvije trećine.

Mora se vidjeti ima li stvarnog kajanja. Mora se vidjeti odnos prema žrtvama. Mora se gledati poruka koja se šalje društvu. Jer Balkan ima opasan problem: ratni zločinci se često ne dočekuju kao ljudi koji su odslužili kaznu, nego kao “naši heroji”. Tu prestaje pravo, a počinje moralni raspad.

Zato ovo nije samo priča o Jovici Stanišiću. Ovo je priča o tome da li kazna za ratne zločine ima težinu ili se s vremenom pretvara u administrativni broj.

Milost može postojati. Ali ne smije pregaziti pamćenje žrtava. Jer pravda koja zaboravi mrtve, više nije pravda nego hladna procedura.