Srbija traži brži put u Schengen: lijepa ideja, ali Evropa ne otključava vrata na riječ
Na prvu zvuči odlično: manje čekanja na granicama, brži kamioni, lakša putovanja, više turizma, više posla.
Srpski ministar vanjskih poslova Marko Đurić poručio je u Briselu da “nema nijednog razloga” da EU već ovog ljeta ne omogući snažnije uključivanje Zapadnog Balkana u Schengen. Kaže da tvrde granice svakih 150 do 200 kilometara prekidaju život ljudi, porodica, ekonomije i turizma. Naveo je i da bi otvaranje punog potencijala Schengena regiji moglo donijeti 50 milijardi eura nove ekonomske aktivnosti.
I tu je ministar djelimično u pravu. Granice na Balkanu jesu naporne. Ko je ikad čekao satima na prelazu zna da to nije samo pečat u pasošu. To je izgubljen posao, izgubljen živac, izgubljen dan.
Ali Schengen nije samo rampa koja se digne
Problem je što Schengen nije obična dobra volja. To je sistem povjerenja. Evropska komisija navodi da Schengen danas obuhvata 29 država, od čega 25 članica EU i četiri zemlje koje nisu u EU: Island, Norvešku, Švicarsku i Lihtenštajn. Suština je ukidanje unutrašnjih graničnih kontrola, ali uz stroga pravila za vanjske granice, vize, policijsku saradnju i sigurnosne baze podataka.
Evropsko vijeće objašnjava da zemlje koje žele u Schengen prolaze procjene, a nakon pozitivne ocjene odluku moraju jednoglasno odobriti sve članice Schengena, uz konsultaciju Evropskog parlamenta. Dakle, nema “hajmo ovog ljeta” ako nema političkog dogovora, sigurnosnog povjerenja i ispunjenih uslova.
Zašto Evropa koči?
Zato što EU ne gleda samo kilometre kolone na granici. Gleda pravosuđe, korupciju, migracije, viznu politiku, odnose u regiji i usklađivanje sa evropskim pravilima. Reuters je u februaru pisao da EU preispituje sredstva za Srbiju iz paketa od 1,6 milijardi eura jer sporne pravosudne promjene “narušavaju povjerenje” u vladavinu prava.
To ne znači da je ideja loša. Naprotiv. Zapadni Balkan bi morao imati lakši protok ljudi i robe. Evropski Growth Plan za Zapadni Balkan upravo govori o jačoj integraciji s jedinstvenim tržištem EU, slobodnijem kretanju robe, usluga i radnika, SEPA plaćanjima i boljoj povezanosti regije. Ali taj plan je vezan za reforme, a ne za političke želje.
Primjer je jednostavan. Svi bismo voljeli voziti autoputem bez naplatnih rampi. Ali ako neko kaže: “Pustite nas odmah”, drugi će pitati: “Dobro, a ko održava cestu, ko kontroliše ulaze, ko garantuje sigurnost?” Tako je i sa Schengenom.
Najpoštenije rečeno: Đurić je pogodio živac običnog čovjeka. Granice guše Balkan. Ali nije dovoljno tražiti da Evropa otvori vrata. Treba pokazati da iza tih vrata ne ulaze korupcija, nesređene institucije i političke igre. Schengen se ne dobija jakom izjavom u Briselu, nego povjerenjem koje se gradi kod kuće.
Napomena: U tekstu se govori o Đurićevom političkom zahtjevu za uključivanje regije u šengenski prostor. To nije potvrđena odluka EU niti znači da Srbija ovog ljeta ulazi u puni Schengen.
Izvori: Index.hr, Anadolu, Evropska komisija, Evropsko vijeće, Reuters.
