Trump tvrdio da je zaustavio Iran, ali obavještajci sada otkrivaju neugodan detalj

Procurila procjena iz SAD-a: Iran bi do bombe mogao za manje od godinu dana
Nekad se u politici više ratuje zbog poruke nego zbog rezultata.

I baš tu ova priča postaje opasna: nakon dva mjeseca rata i velikih tvrdnji da je iranska nuklearna prijetnja “slomljena”, američke obavještajne procjene navodno i dalje govore isto — Iranu bi za izradu nuklearnog oružja trebalo između devet mjeseci i godinu dana.

Drugim riječima, mnogo je toga bombardovano, mnogo je toga rečeno pred kamerama, ali ključna procjena nije se promijenila.

Rat ne briše uvijek problem, nekad ga samo zakopa dublje

Prema navodima koje prenosi Index pozivajući se na Reuters, američke službe smatraju da Iran i dalje ima vremenski okvir od devet do dvanaest mjeseci ako bi krenuo prema izradi nuklearnog oružja. To je ista procjena koja je postojala i prošlog ljeta.

Tu je najveći politički problem za Trumpovu administraciju. Jer ako se rat vodio da bi se Iran spriječio da dođe do bombe, onda je pitanje: šta je stvarno postignuto?

IAEA navodi da Iran ima dovoljno visoko obogaćenog uranija za više bombi, ako bi taj materijal dodatno obogatio. Još zabrinjavajuće zvuči podatak da međunarodni nadzornici ne znaju tačno gdje se nalazi oko 440 kilograma uranija obogaćenog na 60 posto. Iran, s druge strane, godinama tvrdi da ne pravi nuklearno oružje, dok američke službe i IAEA navode da je Teheran još 2003. obustavio program razvoja bojnih glava.

Dakle, nije stvar crno-bijela. Iran ima materijal i znanje, ali to ne znači automatski da ima gotovu bombu. I baš zato je ova situacija toliko opasna: između “nema bombu” i “može je brzo napraviti” nalazi se prostor za paniku, manipulaciju i nove ratove.

Velike sile vole pokazati snagu, ali ne vole priznati ograničenja

Psihološki gledano, ovo mnogo govori o mentalitetu velikih sila. Kad političar jednom javno kaže: “Ja sam riješio problem”, onda mu je kasnije teško priznati da problem nije riješen. Zato se često ide u priču o “uspješnim operacijama”, “uništenim kapacitetima” i “jasnoj poruci neprijatelju”.
Ali realnost zna biti tvrdoglavija od propagande.

Američki zvaničnici sada tvrde da su napadi ipak smanjili iransku sposobnost odbrane nuklearnih postrojenja. To može biti tačno u vojnom smislu. Ali ako ključni nuklearni materijal nije uništen, ako su neka postrojenja duboko pod zemljom i ako procjena vremena do bombe ostaje ista, onda se mora reći otvoreno: politička priča zvuči jače od stvarnog rezultata.

To je kao kad čovjek u komšiluku napravi veliku galamu, zalupi vrata, svima kaže da je “riješio problem”, a sutradan problem opet stoji pred kućom. Samo sada svi znaju da je čovjek galamio, a nije završio posao.

Ovdje je moj stav jasan: igranje ratom radi političkog dojma je opasna stvar. Ako Iran zaista predstavlja nuklearnu prijetnju, onda se to ne rješava bombastičnim izjavama i polovičnim vojnim rezultatima, nego ozbiljnom strategijom, kontrolom, diplomatijom i pritiskom koji ima smisla. A ako se javnosti prodaje priča da je prijetnja uklonjena, dok obavještajne procjene govore drugačije, onda to nije liderstvo — to je predstava za kamere.

Najgore u svemu je što obični ljudi uvijek plaćaju cijenu tuđeg pokazivanja mišića: skuplje gorivo, strah od novog rata, nestabilnost tržišta i život u stalnoj nervozi.

Kad politika počne glumiti pobjedu prije nego što je problem riješen, narod obično prvi osjeti poraz.