Vučić se duri: Dobio sam poziv na proslavu odcjepljenja od Srbije

Kad pozivnica postane politička predstava

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da je dobio poziv da učestvuje na obilježavanju 20 godina nezavisnosti Crne Gore, ali da neće ići jer to vidi kao proslavu “otcjepljenja od Srbije”. U izjavi je rekao i da bi ga bilo sramota da prisustvuje takvom događaju, te poručio da Crnoj Gori želi sreću, a Srbiji ekonomski napredak.

Na prvu, neko će reći: čovjek ima pravo da ne ide. Ima, naravno. Niko ga ne može natjerati da sjedi na proslavi koja mu politički ne odgovara. Ali ovdje problem nije u tome što ne ide. Problem je u načinu na koji je sve predstavljeno.

Jer kad predsjednik jedne države nezavisnost druge države opisuje kao “odcjepljenje od moje Srbije”, to više nije samo lični osjećaj. To postaje politička poruka. A ta poruka u regionu ne pada na prazan papir. Pada na istoriju, identitete, stare rane i vječitu potrebu političara da pale vatru baš kad bi mogli sipati vodu.

Crna Gora kaže: nismo se odcijepili, odlučili smo sami

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je da Crna Gora nije nastala “otcjepljenjem” od Srbije, nego da je 21. maja 2006. obnovila nezavisnost na demokratskom referendumu, u skladu s međunarodnim pravom i evropskim standardima. Naglasili su da su Crna Gora i Srbija bile ravnopravne članice državne zajednice, a ne odnos gazde i podstanara.

Tu je suština. Ako su dvije države bile ravnopravne u zajednici, onda izlazak jedne iz te zajednice nije krađa, izdaja ni bijeg iz tuđe kuće. To je kao kad dva brata žive u istoj kući, pa jedan odluči da pravi svoju. Može biti tuge, može biti nostalgije, može biti i ljutnje. Ali ne možeš dvadeset godina kasnije govoriti kao da ti je neko oteo dnevni boravak.

I međunarodni posmatrači su tada ocijenili da je referendum omogućio građanima Crne Gore da mirno i legitimno odluče o budućnosti države, te da je proces bio u skladu s međunarodnim demokratskim standardima.

Srbija je, zanimljivo, kasnije poručila da je 2006. priznala nezavisnost Crne Gore i uspostavila diplomatske odnose, ali i branila Vučićevo pravo da iznese stav.

I tu dolazimo do posljedice. Ovakve izjave ne ruše granice, ali ruše povjerenje. Ne vraćaju Crnu Goru u zajednicu, ali vraćaju region u stare priče. A narod od tih priča nema ništa. Ni veću platu, ni bolju bolnicu, ni manje cijene.

Crna Gora slavi ono što smatra svojom državnom odlukom. Srbija ima pravo da ne slavi. Ali lideri bi morali znati razliku između dostojanstvenog neslaganja i političkog bockanja. Jer Balkan je već dovoljno puta gorio zbog rečenica koje su počinjale kao “samo sam rekao”.

Napomena: Tekst je komentatorski, zasnovan na dostupnim izjavama i reakcijama iz regionalnih medija i institucija.

Izvori: Bljesak.info, Vijesti.me, Danas, CdM, OSCE/ODIHR.