Iran stoji čvrsto, Izrael paniči, Amerika prilagođava priču
Ako pitate profesora Jahja Muhasilović, trenutni rat na Bliskom istoku je, bar po njegovoj procjeni, Izraelu već sad pobjeda izmakla iz ruku. Jedino što Izrael u ovom trenutku može uraditi, kaže Muhasilović, jeste da pokuša izazvati sukob između Irana i Turske – i to im je jedina “šansa” da se izvuču iz nepovoljne situacije.
Ali ni tu nemaju sreće: Turska nije uopće raspoložena za rat, a Iran je jasno poručio da ne zna za nikakve projekte prema Turskoj i da se radi o trećim stranama koje pokušavaju provocirati sukob.
Profesor također upozorava na ono što već svi osjećamo: kapital iz Zaljeva polako, ali sigurno odlazi prema Turskoj i drugim regionalnim centrima. Nema tu neke magije, kaže on – to je faktički proces koji je već počeo. Dok se bogatstvo preusmjerava, Izrael ostaje u problemima: nije uspio savladati Hamas, Hezbollah niti iranski režim, a reputacija koju je imao u svijetu sada je poljuljana.
Ono što posebno bode oči jest stav Europe. EU, po Muhasiloviću, više niko ozbiljno ne shvata. Slaba, podijeljena, bez jasnog geopolitičkog glasa, Evropa u ovom sukobu nije faktor nego posmatrač – i to mirni. Ako se desi ozbiljna nestabilnost, migracioni talas će im doći direktno u dvorište, a Evropa će moći samo gledati.
Iran, s druge strane, pokazuje otpornost koju Amerikanci nisu očekivali. Dok traje rat, režim konsoliduje opoziciju oko sebe – logika je jednostavna: vanjska prijetnja stvara unutrašnji jedinstveni front. Ali nakon što se sukobi smire, nezadovoljstvo će vjerovatno eskalirati, jer inflacija, ekonomska kriza i rušenje infrastrukture ne nestaju same od sebe. Demonstracije će doći, a režim će morati dodatno fleksibilizirati unutrašnju politiku.
I dok to traje, Trump i američki politički zvaničnici drže svoj narativ: “Operacija Epski gnjev je daleko ispred plana, uskoro završavamo sukob.” Samo što realnost govori drugo: Amerikanci već povlače trupe i evakuiraju baze. Svi ti hvalospjevi ministara i državnih sekretara više služe da uvjere domaću javnost kako je sve pod kontrolom. U stvarnosti, gubici su veliki, planovi nisu ispunjeni, a kopnena ofanziva nije opcija.
Zaključak profesora je jasan: rat niko ne želi da traje, ali se ekonomske i strateške posljedice već osjete. Najviše će trpjeti Kina i evropske države, najmanje Amerika zbog geografskog položaja i samoodrživosti. A Izrael? On i dalje pokušava pronaći izlaz iz situacije koju nije mogao kontrolirati.
Samo kažem – dok se svi igraju velikih moći, obični ljudi, ekonomije i država Evrope osjećaju posljedice tuđe igre, a geopolitički razlozi se pretvaraju u globalne turbulencije.
