Istina o iranskim “raketama sudnjeg dana”: šta zapravo znače?
Prava istina o iranskim “raketama sudnjeg dana” i riziku od Trećeg svjetskog rata
U posljednjih nekoliko dana mnogi mediji i komentatori koriste dramatične termine poput “oružje sudnjeg dana” i upozorenja da bi svijet mogao zavladati nuklearni Armagedon. Ali kad pogledamo činjenice, slika je nešto drugačija nego što naslov zvuči.
Šta su zapravo te rakete?
Iranska vojska decenijama ulaže u raketne sisteme kao dio svoje strategije odvraćanja. Balističke rakete poput Shahab‑3, Khorramshahr i Sejjil mogu dosegnuti više od 2.000 km, što im omogućava da teoretski pokriju teritorije Izraela i drugih ključnih baza u regionu.
Najviše pažnje privlače napredniji projektili sa hipersoničnom sposobnošću, recimo modeli kao što je Fatah, koji putuju iznad pet puta brže od zvuka i mogu manevrisati tokom leta. To ih čini teškim za presretanje čak i najmodernijim sustavima protuzračne obrane.
“Oružje sudnjeg dana” — što to znači?
Naziv “rakete sudnjeg dana” nije vojni termin; to je senzacionalistički izraz koji koriste mediji kako bi opisali kapacitet i opseg iranskog raketnog arsenala. Zvanične vojne doktrine ne koriste takvu formulaciju.
Iran ima veliki broj raketa i kapaciteta za masovno lansiranje (taktika poznata kao “zasićenje PVO”), ali to je primarno element odvraćanja, ne najava globalnog nuklearnog rata.
The IDF released a graphic mapping out its strikes across northwestern Iran. Targets include IRGC-linked nuclear sites, air defense systems, surface-to-surface missile launchers, senior military commanders, and nuclear scientists tied to Iran’s weapons program. pic.twitter.com/fbfdI5hEGl
— Open Source Intel (@Osint613) June 16, 2025
Koliko je nuklearni program Irana opasan?
Dok Iran obogaćuje uranijum na visokim razinama (oko 60% prema izvorima), to nije isto što i imati aktivno nuklearno oružje. Za izradu funkcionalne nuklearne bojeve glave potrebno je obogaćivanje od oko 90% i ozbiljna tehnološka infrastruktura — što traje mjesecima ili godinama i lako se može nadgledati, prema stručnim analizama.
Znanstveno gledano, postojanje materijala nije isto što i sposobnost da se iz njega brzo napravi upotrebljiva bomba. To zahtijeva tehnološku sofisticiranost i testiranja koja su lako uočljiva međunarodnim nadzornim agencijama.
Treći svjetski rat — realna prijetnja?
Većina vojnih i političkih analitičara smatra da trenutna eskalacija ne znači automatski početak Trećeg svjetskog rata. Oružani sukobi, transfer raketa i intenzivne retoričke prijetnje čine dramatičnu pozadinu, ali nisu istovjetni globalnom nuklearnom sukobu.
Ono što se često događa u kriznim situacijama jest da informacije koriste retoriku straha kako bi povećale pažnju publike. Termin “Armagedon” se više koristi kao metafora moći i odvraćanja nego kao realna vojna strategija.
Iran ima snažne raketne kapacitete, uključujući hipersonične projektile.
Naziv “rakete sudnjeg dana” je senzacionalistički, a ne tehnički termin.
Nuklearni program Irana je zabrinjavajući, ali trenutno nije ekvivalentan posjedovanju funkcionalne atomske bombe.
Trenutna situacija više govori o odvraćanju i geopolitičkom pritisku nego o neposrednom početku globalnog rata.
Samo kažem – dok rakete i ideje o “Armagedonu” privlače pažnju, realnost je da veliki sukobi još uvijek zahtijevaju geopolitičke kalkulacije, strategije i dialog, a ne samo dramatične etikete.
