Vozač jedini krivac? Sarajevo traži odgovore!
Između brzih zaključaka i sporih odgovora: Kako je vozač ostao sam na teretu krivice..
Nakon teške tramvajske nesreće u Sarajevu, javnost je očekivala oprezne informacije i jasna pojašnjenja. Umjesto toga, vrlo brzo je formirana percepcija da je odgovornost koncentrisana na jednu osobu – vozača. Takav razvoj događaja otvorio je raspravu: da li su svi relevantni faktori jednako temeljito ispitani ili je fokus istrage prerano sužen?
Iz Tužilaštvo Kantona Sarajevo stiglo je saopštenje koje je, iako pravno formulirano, u javnosti odjeknulo kao konačan sud. Uobičajena formulacija o zaštiti istrage ostavila je mnogo prostora za nagađanja. Građani se pitaju kako je u tako kratkom roku utvrđeno da je vozilo bilo tehnički ispravno i da eventualni sistemski propusti nisu igrali ulogu.
Posebnu pažnju izaziva uloga vještaka. Njihovi nalazi često imaju presudan značaj, ali detalji – ko su stručnjaci, koje metode su koristili i na osnovu kojih parametara su donosili zaključke – rijetko postaju predmet šire javne diskusije. Upravo ta tišina hrani nepovjerenje, čak i kada su procedure formalno ispoštovane.
U međuvremenu, u medijima su se pojavile izjave drugih vozača gradskog prevoza. Neki tvrde da su ranije prijavljivali tehničke probleme na pojedinim vozilima. Takve izjave ne predstavljaju dokaz u konkretnom slučaju, ali postavljaju legitimno pitanje o stanju voznog parka i kontinuitetu održavanja.
Dodatnu dimenziju donose svjedoci. Pojedini putnici javno su govorili da je vozač navodno pokušavao upozoriti pješake prije nesreće. Ostaje nepoznato kako su ti iskazi vrednovani u službenom postupku i da li se podudaraju s materijalnim dokazima, uključujući snimke iz vozila.
Upravo snimci, kao potencijalno ključan dokaz, postali su simbol dileme. Kada javnost ne zna da li su i kako analizirani, stvara se osjećaj da važne karike nedostaju u javnoj slici događaja.
Nijedna istraga ne bi smjela biti vođena pritiskom javnosti, ali ni javnost ne bi trebala ostati bez razumljivih objašnjenja. Brzi zaključci, bez dovoljno konteksta, često proizvode više sumnji nego smirenja. Povjerenje u institucije ne zavisi samo od zakonitosti postupka, već i od načina komunikacije.
Presumpcija nevinosti mora ostati temelj svakog slučaja. Odgovornost se ne utvrđuje u naslovima ni na društvenim mrežama, već pred sudom. Ali transparentnost procesa – u granicama koje ne štete istrazi – ključna je da bi građani vjerovali da se pravda ne samo provodi, nego i vidi.
Izvor INFORMACIJE: N1
