Žrtve oči u oči sa zločincem: Kako je moguće da se Kunarac brani sa slobode?
Postoje presude koje zatvore jedno poglavlje historije. A postoje i one koje ga ponovo otvore, svaki put kad žrtva na ulici ugleda lice svog zlostavljača. Odluka Suda BiH da se Dragoljub Kunarac, nakon odslužene kazne, brani sa slobode nije samo pravno pitanje – to je pitanje elementarne ljudske osjetljivosti.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju ostavio je dubok trag u međunarodnom pravu, posebno kada je riječ o procesuiranju seksualnog nasilja u ratu. Presuda protiv Dragoljub Kunarac bila je historijska: silovanje je jasno kvalifikovano kao zločin protiv čovječnosti. Time je poslana snažna poruka svijetu. Ali kakvu poruku danas šaljemo preživjelim ženama iz Foče?
Kunarac nije bio pasivni posmatrač. Sudski je utvrđeno da je učestvovao u sistematskom mučenju, silovanju i porobljavanju žena i djevojčica. Te presude nisu zasnovane na emocijama, već na dokazima. Ipak, pravna istina i društvena pravda često nisu isto. Kada se čovjek s takvom presudom vrati u sredinu u kojoj su njegove žrtve i dalje žive, zakon možda jeste zadovoljen, ali osjećaj sigurnosti nije.
Treba biti precizan: svako ima pravo na odbranu i na postupak u skladu sa zakonom. Ako je kazna izdržana, formalno-pravno gledano, dug prema društvu je plaćen. Međutim, ovdje se otvara ozbiljno pitanje – da li je iko procijenio psihološke i društvene posljedice takve odluke? Da li je iko razgovarao sa ženama koje su svjedočile u Hagu, koje su godinama skupljale snagu da progovore, a sada treba da se naviknu na mogućnost susreta s čovjekom koji im je uništio živote?
Foča danas demografski ne liči na Foču iz 1991. godine. Rat nije promijenio samo brojke, već i strukturu moći i osjećaj pripadnosti. Povratnici žive u ambijentu gdje se ratni narativi često romantiziraju, a presuđeni zločinci ponekad predstavljaju kao heroji. U takvom kontekstu, svako pojavljivanje osobe osuđene za seksualno porobljavanje nosi dodatnu težinu.
Neki će reći: pravo je pravo, emocije ne smiju voditi sudove. Tačno. Ali pravo bez empatije postaje hladna administracija. A tranzicijska pravda ne podrazumijeva samo presude, nego i zaštitu dostojanstva žrtava. Ako sistem ne može spriječiti retraumatizaciju, onda mora barem pokazati da je svjestan njene cijene.
Najveći poraz nije u tome što se osuđeni zločinac kreće slobodno. Najveći poraz je ako društvo prihvati da je to normalno, bez javne rasprave, bez moralne nelagode. Jer rat se ne završava potpisom sporazuma niti zatvaranjem tribunala. On traje u sjećanjima, u tišini preživjelih i u svakom trenutku kada pravda izgleda kao da je stala na pola puta.
Ako su presude iz Haga trebale biti temelj novog početka, onda taj početak mora uključivati zaštitu onih koji su imali hrabrosti svjedočiti. U suprotnom, rizikujemo da pravda ostane formalna, a ne stvarna – zapisana u arhivama, ali ne i osjetna u životima ljudi.
Izvori: Hayat.ba
