Plaćamo putarine, vozimo po rupama – gdje su pare?

Plaćamo putarine, punimo budžete, slušamo obećanja… a onda sjedneš u auto i kreneš – rupa, zakrpa, pa opet rupa.

I tako godinama. Sad izlazi podatak koji zvuči kao šamar: 18 milijardi maraka je skupljeno, a ceste izgledaju kao da niko nikad marku nije uložio.

Priča ide ovako – pare postoje, ali nestaju kroz sistem. Tenderi se namještaju, radovi se preplaćuju, firme koje loše odrade posao opet dobiju novi posao. I niko ne odgovara. Papir sve pokriva, a asfalt – ne pokriva ništa.

Nije problem rupa – problem je što je svima normalno

Najveći problem ovdje nisu ni ceste, ni pare. Problem je mentalitet koji kaže: “Ma tako je kod nas.”

Kad izvođač napravi loš put, a institucija ga ne kazni – to nije greška, to je dogovor. Kad se ugovor produži umjesto raskine – to nije administracija, to je zaštita. Kad neko uzme milione, a nema posljedica – to nije slučajnost, to je sistem.

I sad dolazimo do najopasnijeg dijela: ljudi su se navikli.

Primjer iz života – odeš kod majstora, platiš unaprijed, on uradi posao loše. Šta bi uradio? Ili bi tražio da popravi, ili bi ga prijavio. Ne bi ga opet zvao. A kod države? Isti izvođači, isti problemi, ista priča… i opet dobiju posao.

To znači da problem nije samo “gore”. Problem je što smo svi naučili da je to normalno.

Kad niko ne odgovara – svi plaćamo

Rupa na cesti nije samo rupa. To je razbijen amortizer, probušena guma, izgubljen život u nesreći. To je realna cijena korupcije.

I sad zamisli apsurd: ti platiš putarinu da bi vozio sigurnije – a zapravo plaćaš sistem koji te ugrožava.

Analitičari govore o “kapilarnoj korupciji” – to znači da je ušla svuda. Nije to više jedan lopov, to je mreža. Od tendera, preko nadzora, do pravosuđa koje šuti.

I tu dolazimo do brutalne istine: kad pravosuđe ne reaguje, to više nije nemar – to je saučesništvo.

Jer 18 milijardi ne može nestati tiho. To nije greška u Excelu. To je odluka.

Završetak koji boli

Najlakše je reći “oni kradu”. Ali istina je teža: sistem krade jer može.

Jer nema straha. Jer nema kazne. Jer se sve zaboravi za sedam dana.

A dok se mi navikavamo na rupe – neko se navikao na milione.

I dok god nam je normalno da platimo, pa šutimo… vozit ćemo se po istim cestama. I slušati iste priče.

Jer nije problem što je nestalo 18 milijardi.

Problem je što niko ne pita – gdje su.

Izvor: Slobodna-Bosna