JEZIVI PRIZORI: Izraelski vojnik uništava svetinje pred kamerama
SKANDAL KOJI JE ZGROZIO SVIJET – ali da li nas stvarno treba čuditi?
Video koji kruži internetom pokazuje izraelskog vojnika kako pijukom razbija kip Isusa u južnom Libanu. Ljudi se zgražaju, političari osuđuju, crkveni velikodostojnici dižu glas. Libanski mitropolit Elias Kfoury otvoreno kaže – ovo nije nikakvo iznenađenje, nego nastavak istog obrasca ponašanja koji traje godinama.
On podsjeća da su i ranije zabilježeni upadi u crkve, skrnavljenje svetinja, pa čak i ismijavanje vjerskih rituala. Ali njegova poruka ide dalje: ovdje nije riječ samo o kipu ili kamenu, nego o ponižavanju ljudi, njihovog identiteta i dostojanstva. I dok broj mrtvih i raseljenih raste, svijet, kako on tvrdi, uglavnom šuti ili okreće glavu.
Kad čovjek izgubi granicu
Ovo nije samo politička priča. Ovo je priča o čovjeku kad dobije moć bez kontrole. Jer kad neko uzme pijuk i udara kip, to nije više “ratni zadatak” – to je poruka. Poruka: “Mogu raditi šta hoću i niko mi ništa ne može.”
To je onaj trenutak kad se briše granica između vojnika i nasilnika.
I nemojmo se lagati – ovo nije problem samo jedne strane ili jedne države. Ovo je problem mentaliteta koji se pojavi kad ljudi osjete da su zaštićeni, jači ili nedodirljivi. Tada više ne vide ni Boga, ni zakon, ni čovjeka ispred sebe.
Svi znaju, ali niko ne reaguje
Najopasniji dio ove priče nije ni sam čin, nego reakcija – ili bolje rečeno, njen nedostatak.
Kad se ovakve stvari ponavljaju, a ozbiljnih posljedica nema, ljudi dobiju signal: “Nastavi, prolazi ti.”
To ti je kao u svakodnevnom životu. Imaš komšiju koji stalno parkira na tuđe mjesto. Prvi put mu prešutiš, drugi put isto. Treći put već parkira gdje hoće, jer zna da nema kazne. Nije problem samo u njemu – problem je što mu je to dozvoljeno.
Isto je i ovdje, samo na mnogo brutalnijem nivou.
Ovo nije incident – ovo je obrazac
Ovakvi potezi nisu slučajni ispadi. To je ponašanje koje se ponavlja kad sistem to toleriše ili čak indirektno podržava.
Zato je opasno kad se ovakve stvari relativizuju ili guraju pod tepih. Jer svaki put kad se to uradi, granica se pomjera još malo dalje.
Danas je kip. Sutra je čovjek. Prekosutra – cijela zajednica.
Jasno da jasnije ne može: problem nije samo u onome ko udara – nego u svima koji to gledaju i prave se da ne vide.
Izvor: Svjetski mediji
